Potaknut iskustvima iz terapijskog rada s klijentima kao i svakodnevnim vlastitim iskustvima u kontaktu s okolinom odlučio sam se u ovom tekstu detaljnije osvrnuti na fenomenološki aspekt i pozadinu svakodnevne komunikacije između ljudi. Naime često se u terapijskom radu i u svakodnevnim iskustvima susrečem s pitanjima klijenata ili svjedočim da se ljudi jako opterećuju s povratnim informacijama o sebi koje dobivaju tijekom komuniciranja s osobama iz svoje okoline. Čovjek često puta bude povrijeđen i zasmeta ga nečija opservacija, komentar, kritika, ponašanje odnosno nečiji stav o njemu. Razumljiva je potreba da se preispitujemo u odnosu na feedbackove iz okoline i razumljivo je da smo ponekad povrijeđeni kada je povratna informacija u neskladu sa slikom koju imamo o sebi samima.
Međutim, preispitivanje je također i dio zdravog procesa samoregulacije te potiče autopoetične procese na svim razinama (individualnim, obiteljskim, društvenim). Svakako želim istaknuti i činjenicu da govoreći o drugima pojedinac zapravo jako puno govori o sebi. Postavlja se pitanje jesmo li svijesni vlastitih potreba tog aspekta našeg manifestiranja te potreba iz kojih proizlaze naša komuniciranja, opserviranja, kritiziranja, procijenjivanja, provociranja? Jesmo li svjesni naše potrebe da se uzvisimo u odnosu na nekog drugog ili da nekog drugog uzvisimo u odnosu na nas same? Često zaboravljamo da nečija kritika, procjena te odnosni aspekt u komunikaciji (osim sadržajnog) jako puno govori o toj drugoj osobi. Stoga se postavlja jedno jako važno, poticajno i na rast i razvoj usmjereno pitanje; „ A kakve to veze ima sa tobom?“

Dakle kakve veze sa mnom ima potreba da nekog procijenjujem, da se s nekime/nečime bavim, trošim svoju energiju i usmjeravam je na procijenjivanje, pozicioniranje i kritiziranje te osobe, te grupe ljudi, tih poznanika, tih kolega itd. Kako to da mi je to bitno i zašto sam usmjeren na taj način ? S kojom mojom unutarnjom potrebom to ima veze i s kojim ciljem to radim, zašto je taj cilj vezan uz tu osobu i mene? Na koji je način to povezano s mojim unutarnjim otporima, strahovima, manjkom samopouzdanja, osjećajem ugroženosti i nekompetentnosti?.
Ljudi koji imaju stalnu potrebu pričati o drugima, tračati druge, baviti se tuđim životima na razini trača, procijene i ladičarenja ustvari proiciravaju svoje aspekte na druge i ostaju ustvari duboko ili nesvijesni ili distancirani od autentičnih osjećaja i potreba kojima je takvo ponašanje iz pozadine upravljano. U gestaltu bi rekli;“.. koja je pozadina i potreba u pozadini ili kakve to veze ima sa mnom što ja s tobom na ovaj način razgovaram?“. Važno je upamtiti da ljudi koji imaju stalnu potrebu biti u pravu, dominantni, kontrolirati okolinu zapravo govore i o vlastitim strahovima i unutarnjim konfliktima, strepnjama i nesigurnostima.
Ljudi koji su sigurni u sebe, koji vole i prihvaćaju sebe nemaju potrebu na spomenute načine komunicirati s okolinom i razvijati takovu dinamiku odnosa. Oni posjeduju dovoljno empatije za sebe, svjesni su vlastitih slabosti ali i kvaliteta te razumiju i rasuđuju na dubljim razinama s okolinom. Bilo da je riječ o svakodnevnoj neobaveznoj komunikaciji ili o komunikaciji u bilo kojem profesionalnom kontekstu. Upravo taj aspekt i ta fenomenološka, filozofska i epistemološka činjenica bila je i jedan od motora pokretaća antipsihijatrijske kontrakulture iz 60 –tih i početka 70- tih godina prošlog stoljeća. Tih godina prošlog stolječa (antipsihijatrijska kontrakultura) snažno je poduprijeta humanističkim pravcima psihoterapije. Mislim da se svi sijećamo filma „Let iznad kukuvičjeg gnjezda“.
Na kraju se ponovno postavlja pitanje a kakve to veze ima sa mnom ? Važno je da sam svjestan svojeg puta i svoje potrebe da se bavim ovom temom baš danas, baš sada i baš ovdje.