U ovom tekstu približiti ću se malo detaljnije imperativu koji neki ljudi žive, a odnosi se na ideju da je važno da su u svemu savršeni i teže perfekcionizmu. Nije problem težnja perfekcionizmu, ako znamo sa takvim unutarnjim kriterijem živjeti. Problem nastaje kada takav unutarnji kriterij počinjemo zahtjevati od okoline i od konteksta u kojem živimo, djelujemo i s kojim smo u kreativnom međuodnosu i procesu. Poseban problem predstavlja činjenica kada je jedan od roditelja (ili oba – što je rijeđi slučaj) perfekcionistički orjentiran u odnosu prema svome djetetu. U odnosu s djetetom to može imati vrlo ozbiljne posljedice za djetetov razvoj u smislu samopouzdanja, te emocionalne stabilnosti i zrelosti. Iza perfekcionizma stoji snažan utjecaj straha od nereda, neozbiljnosti ili slabosti. Često teže visokom vrednovanju izvedbe, statusa, materijalnih vrijednosti i pod velikim su utjecajem onoga što bi drugi mogli reći. Kao da imaju unutarnji polaritet koji se sastoji od isključivo dvije mogućnosti i boje – savršeno i loše, pri čemu je i logička cjelina pogrešna, jer ono što nije savršeno ne znači da je loše, već znači da nije savršeno. Često se upravo iz takve svoje logike postavljaju tiranski i očekuju previše od djece. Perfekcionistima je od velike važnosti „vanjski“ status, te samim time i njihovo dijete prima poruke kojima kroz takav odnos gradi lošu sliku o sebi i o svojim mogućnostima i vrijednostima, i povezuje ih uz iskrivljenu ideju koju perfekcionistički roditelj postavlja. Perfekcionistički roditelji često šalju poruku da u životu nema mjesta za slabosti, jer onaj koji prizna da ima slabosti taj nikada neće uspijeti. Takav kriterij može kreirati atmosferu u kojoj dijete počinje osjećati snažan pritisak i strah od procijene roditelja, te unutarnju naredbu ili introjekt kako mora biti perfektno u svemu što radi da bi ga roditelj vidio, priznao i saslušao. Naravno, to je igra bez granica s lošom prognozom za razvoj pozitivne slike o sebi i osjećaj unutarnje ravnoteže, emocionalne stabilnosti i vjere u vlastite sposobnosti. Ako roditelj ne prihvaća dijete, ono ući što nije prihvatljivo, a u ovom slučaju uči kako treba biti savršen i ako nije, znači da je loš i neprihvatljiv. To može biti ozbiljan početak unutarnjih rascijepa i podjeljenosti te vodi u emocionalnu patnju. Djeca koja odrastaju s takvim roditeljima često su preplavljena anksioznošću u situacijama kada trebaju nešto napraviti, pa ih to predodređuje za neuspijeh. Teško ostvarujemo rezultate kada smo pod pritiskom- zar ne? Mogući problemi koji se mogu razviti iz takovog odnosa roditelj – dijete su: stav da smo vrijedni radi onog što radimo/koliko dobro radimo, a ne radi onog što jesmo (raditi umjesto biti), tendencija da postanemo isključivo samokritični i kontinuirano nezadovoljni sa sobom ili svojim radom, nemogućnost da izrazimo emocije, mogućnost da razvijemo kompulzivna ponašanja (npr. ekstremne dijete, naporno vježbanje preko svojih mogućnosti ili ekscesivno čišćenje), a naravno to može voditi i prema depresiji. Za kraj ću spomenuti stihove pjesme „Optimistic“ grupe Radiohead koji u prijevodu kažu“ Možeš se potruditi najbolje što znaš i najbolje što znaš je dovoljno dobro“.