Razlog radi kojeg bi naslov teksta trebao biti označen navodnicima je činjenica da same emocije nisu negativne već negativna može biti samo spirala našeg ponašanja, funkcioniranja i djelovanja kao posljedica stalnog i opetovanog proživljavanja određenih emocija i misli. Pri tome prvenstveno mislim na neke emocije koje karakteriziraju depresiju kao emocionalno stanje, ali i neka druga stanja s kojima se u okviru psihoterapijskog rada s klijentima susrećem.

U tu skupinu emocija ubrajaju se emocije kao što su ljutnja, sram, krivnja, ozlojeđenost, negiranje, ljubomora. Navedene emocije ponekad svi osjećamo i one su gdjekad sastavni dio našeg funkcioniranja i osjećanja sebe u okolini ili u odnosu prema drugima. One su međutim prisutnije kod ljudi koji imaju poteškoće u funkcioniranju u smislu depresivnosti i anksioznosti ili nekontroliranih izlijeva ljutnje.

Negiranje kao emociju važno je i potrebno pomnije sagledati naročito ako je to nešto što je naš karakterističan način pristupanja ljudima i sastavni dio našeg odnosa prema zbivanjima koja nas okružuju. Bilo da govorimo i razmišljamo kako nas se ne tiče ništa što ima veze s našim odnosima s okolinom i ljudima ili bilo da za sve naše neuspjehe u odnosima s okolinom tražimo grešku u drugima. Takav stav (ništa nije do mene već je sve stvar nečije tuđe pogreške ili čak krivnje) temeljni je kamen pomutnje i temeljna je prepreka za promjenu. Takav stav udaljava nas od preuzimanja odgovornosti za svoj život, svoje ponašanje i osjećaje. Kada imamo takav pristup problemima u odnosima s okolinom, u pravilu se ne trgnemo to jest „otrežnjujemo“ se tek u trenutku kada se problemska situacija oteža i zakomplicira do krajnjih granica. To je trenutak kada počinjemo stvarno i realno sagledavati situaciju. Počinjemo shvaćati da smo djelomično ili u potpunosti i sami odgovorni za stvari koje nam se dešavaju.

Negiranje može biti vezano uz razne situacije kao što su negiranje sukoba, negiranje ljutnje, negiranje bolesti, negiranje rokova i obaveza, negiranje nade, odgovornosti, zabrinutosti, povrijeđenosti. U smislu stava i pogleda na situaciju koju negiramo obično smo u stanju razmišljanja ili-ili to jest crno ili bijelo, ispravno ili krivo. A kada konačno realno sagledamo stvari to jest suočimo se sa stvarnošću i u postanemo u stvarnom kontaktu sa samim sobom, počinjemo postupno imati više razumijevanja za vlastite postupke kao i za postupke drugih. Tada stvari koje nam se događaju počinjemo promišljamo u terminima i ovo i ono, dakle i jedno i druge , a ne ili ovo ili ono. Takvo pristup događajima i situacijama olakšava nam neprilagodljivu i krutu poziciju koju smo sebi nametnuli održavanjem stava ili ovo ili ono (ili sam dobar ili sam loš, ili si dobra ili si loša). Ključno za promjenu je dakle prihvatiti činjenicu kako nešto stvarno radimo na pogrešan način i prihvatiti činjenicu da je to naša odgovornost a ne naša krivnja. Jer, kao što je već dobro znano a potrebno je ponovno istaknuti, odgovornost nas pokreće na akciju i na mijenjanje a krivnja nas blokira i onemogućava.