Zadnji u nizu mehanizama adaptacije na susret i kontakt sa ljudima zove se egotizam. Karakteristika egotizma kao mehanizma adaptacije na kontakt je da osoba koja ima razvijen takav mehanizam kontakta ili otpora prema autentičnom kontaktu, na neki način izlazi iz sebe i zauzima ulogu promatrača i komentatora sebe i svojih odnosa te relacija sa okolinom. U egotizmu ometamo refleksnu akciju zadovoljenja potreba kao i dobar kontakt sa okolinom. Prilikom kontakta dolazi do usporavanja spontanosti kako bi se uvjerili da nema rizika da napravimo grešku ili da ne bi ispali smiješni ili glupavi.

Egotizam je suprotan od konfluencije ili disfunkcionalne bliskosti o kojoj sam pisao u posljednjoj kolumni, ali nije niti oblik izolacije od iskustva koje dolazi. Ovdje nije riječ o tome da se mi osjećamo izolirani već na naš način blokiramo spontanost u kontaktu sa onime što se događa i promatramo sebe u kontaktu, pa ga na taj način prekidamo. Takvim ponašanjem kontroliramo primjerenost ili se divimo svojoj primjerenosti. Osoba je na neki način svjesna svog doprinosa kontaktu, te nema punu svjesnost o tome sa kime ili čime dolazi u susret. Kao da smo isključivo svjesni samo sebe npr. svog glasa u nekoj situaciji, samo svojih misli i emocija, te ponašanja. To jedan od oblika kontrole nad spontanošću koji može biti manifestiran na nebrojeno puno načina. Egotizam može dovesti do toga da osoba nije u najboljem kontaktu sa onime što je izvan nje same. Primjer za egotizam je kada šećemo po parku i nismo u stanju uživati u mirisu drveća, trave i cvijeća te cvrkutu ptica, već kontinuirano razmišljamo kako uživamo u parku bez da smo u tom uživanju spontani i prepušteni svakom novom trenutku, tj. bez da smo u sadašnjem doživljaju.

F. Perls je tako egotizam opisao :

“U egotizmu neurotičar je svjestan i ima što za reči o svemu, ali kontrolirajući se osjeća prazninu, nedostatak potreba ili interesa“.

To su situacije kada naši uvidi nisu integrirani i asimilirani već ih nosimo kao novo odjelo još neprilagođenog, nepoznatog oblika i proporcija. Dok se divimo sebi u ogledalu, našem životu nedostaje spontanost i naši apetiti su programirani. Tako primjerice majka umjesto da se mobilizira nakon što čuje plač svoje bebe, ona se počne diviti svom oštrom sluhu.

Egotizam često ometa zadovoljstvo obzirom da se na taj način više bavimo sobom nego doživljajem zadovoljstva. Kroz blokiranje spontanosti u trenutku kontakta onemogućeni smo za istinsko davanje i primanje. U slučaju kroničnog egotizma posljedica može biti vidljiva i rezultirati uobičajenim obrascima karaktera koji se opisuju kao narcisoidni poremećaj osobnosti kojoj nedostaje sposobnost empatije. U slučaju narcisoidnog poremećaja osobnosti taj obrazac je rigidno ustaljen i karakteriziraju ga grandiozne ideje i preosjetljivost na komentare i kritike drugih osoba.