Anksioznost je vrlo kompleksno stanje koje se razlikuje od običnog stresa ili uobičajenih napetosti. To je stanje koje je kroz psihoterapijsko – holističku perspektivu najlakše moguće opisati kao simptom koji se javlja kada pokušavamo kompenzirati i potisnuti nemir, strah, paniku, uzbuđenost koji se osjetilno javljaju u tijelu. Obzirom da kroz tijelo osjećamo i u tijelu se manifestiraju emocije i senzacije, organizam pokušava takve uzbuđujuće i rijetko ugodne emocije potisnuti i tako s njima prekinuti kontakt. Jedan od ne baš uspješnih načina nošenja s takvim stanjima je, na primjer, pretjerano uzimanje hrane, kako bi se neugodne osjećaje i neugodna stanja umanjilo. Te emocije najčešće ne želimo osjetiti ni izraziti već od njih nastojimo odvojiti kako bi lakše preživjeli određene situacije u sadašnjosti ili, ako smo ih potisnuli, kako bi lakše preživjeli određene situacije iz prošlosti. To su emocije koje su uglavnom proizvod niza iskustava iz naših odnosa i relacija s okolinom ( traumatična iskustva, svakodnevna iskustva ljutnje i tuge, iskustva strepnje, odbačenosti i slično).
Određena iskustva i emocije naravno možemo potiskivati no postavlja se pitanje koliko dugo i kako, potiskujući emocije, dalje funkcioniramo u smislu kvalitete života. Za potiskivanje emocija potrebna je naime određena količina energije koja onda više nije dostupna za druge vrste ekspresija i kreacija. U ekstremnim slučajevima govorimo o anksioznim poremećajima to jest o specifičnim fobijama i paničnim napadajima karakterističnim za anksioznost, kao o paralelnim i dominantnim dimenzijama koje osjećamo i proživljavamo.
Emocije (latinski- pokrenuti se prema van) imaju svoj smjer kretanja i nastaju uglavnom u našem torzu te se kreću prema gore (najčešće) što se još naziva i „putanja ekspresije“ (J. Kepner 2010.) Osjećaji kao što su tuga, radost, ljutnja su osjećaji koje, kada ih iskusimo, osjećamo kao da se dižu prema gore, iz našeg torza prema grlu, kako bi bili izraženi i izrečeni te prema našem licu kako bi ih pokazali i izrazili. Tako i potisnuti osjećaji mogu, u kontaktu s okolinom, postati stimulirani i mogu se početi kretati „prema gore“, što je uobičajena reakcija. Kada se to događa, dakle kada se pod utjecajem kontakta s okolinom potisnuti osjećaj nanovo stimulira, organizam iznova nastoji taj osjećaj obuzdati kroz zaustavljanje disanja, pliće disanje, stiskanje mišića oko doljnjeg i srednjeg dijela torza ( trbuh, dijafragma) a sve s idejom da se ti osjećaji ponovno potisnu i na taj način obuzdaju.
U slijedećem broju detaljnije ću pojasniti obrazac koji se aktivira s pojavom anksioznosti, pojasniti ću moguće smjerove psihoterapijskog rada kao i važnost svjesnog razumijevanja obrasca našeg djelovanja koji dovodi do vrlo neugodnih i često bolnih osjećaja kada smo preplavljeni svim emocijama koje se javljaju s osjećajem anksioznosti.

Dakle kakve veze sa mnom ima potreba da nekog procijenjujem, da se s nekime/nečime bavim, trošim svoju energiju i usmjeravam je na procijenjivanje, pozicioniranje i kritiziranje te osobe, te grupe ljudi, tih poznanika, tih kolega itd. Kako to da mi je to bitno i zašto sam usmjeren na taj način ? S kojom mojom unutarnjom potrebom to ima veze i s kojim ciljem to radim, zašto je taj cilj vezan uz tu osobu i mene? Na koji je način to povezano s mojim unutarnjim otporima, strahovima, manjkom samopouzdanja, osjećajem ugroženosti i nekompetentnosti?.
Ljudi koji imaju stalnu potrebu pričati o drugima, tračati druge, baviti se tuđim životima na razini trača, procijene i ladičarenja ustvari proiciravaju svoje aspekte na druge i ostaju ustvari duboko ili nesvijesni ili distancirani od autentičnih osjećaja i potreba kojima je takvo ponašanje iz pozadine upravljano. U gestaltu bi rekli;“.. koja je pozadina i potreba u pozadini ili kakve to veze ima sa mnom što ja s tobom na ovaj način razgovaram?“. Važno je upamtiti da ljudi koji imaju stalnu potrebu biti u pravu, dominantni, kontrolirati okolinu zapravo govore i o vlastitim strahovima i unutarnjim konfliktima, strepnjama i nesigurnostima.
Ljudi koji su sigurni u sebe, koji vole i prihvaćaju sebe nemaju potrebu na spomenute načine komunicirati s okolinom i razvijati takovu dinamiku odnosa. Oni posjeduju dovoljno empatije za sebe, svjesni su vlastitih slabosti ali i kvaliteta te razumiju i rasuđuju na dubljim razinama s okolinom. Bilo da je riječ o svakodnevnoj neobaveznoj komunikaciji ili o komunikaciji u bilo kojem profesionalnom kontekstu. Upravo taj aspekt i ta fenomenološka, filozofska i epistemološka činjenica bila je i jedan od motora pokretaća antipsihijatrijske kontrakulture iz 60 –tih i početka 70- tih godina prošlog stoljeća. Tih godina prošlog stolječa (antipsihijatrijska kontrakultura) snažno je poduprijeta humanističkim pravcima psihoterapije. Mislim da se svi sijećamo filma „Let iznad kukuvičjeg gnjezda“.
Na kraju se ponovno postavlja pitanje a kakve to veze ima sa mnom ? Važno je da sam svjestan svojeg puta i svoje potrebe da se bavim ovom temom baš danas, baš sada i baš ovdje.

Pasivno agresivni stil ponašanja određene osobe prepoznatljiv je kroz simptome stalnog prigovaranja, iritirajućeg ponašanja prema drugima i izražavanja nezadovoljstva u raznim situacijama. To je način da se izrazi agresivnost i da se iskomunicira nezadovoljstvo u odnosu prema nekome s kime smo u kontaktu, a u svojoj smo osobnosti skloni pasivno agresivnom djelovanju. Pasivno agresivno ponašanje uvijek je neizravan pokazatelj ljutnje kroz kašnjenje na dogovorene sastanke npr., dogovore, gubljenje stvari, prokasrinacijt (?) , a prepoznatljivo je kod ljudi koji ne vole da im se naređuje i zapovijeda. Paradoksalno je međutim da upravo ti ljudi često bivaju uključeni u odnose u kojima takav oblik ponašanja dolazi do izražaja ( npr. upošljavaju se upravo na takovim radnim mjestima gdje imaju nadređene koji vole kontrolirati i naređivati). Osobe s pasivno agresivnim ponašanjem često nisu svjesne svoje pasivne agresivnosti te je, kada ih se suoči s njihovom agresivnošću u nekom odnosu, u pravilu negiraju. Pasivno agresivnim ponašanjem osoba zapravo manifestira svoj strah od izravne konfrontacije, misleći da bi mogla izgubiti podršku druge osobe ili ne bi bila u stanju izdržati eventualni napad druge osobe. Stoga je izbjegavanje i negiranje situacije i osjećaja ugroženosti logična posljedica koja se manifestira specifičnim ponašanjem tj. pasivnom agresivnošću.

To naravno ne mora biti i često nije svjesni strateški plan ponašanja no ponekad postaje i svjesni izbor odnosno obrazac kojeg se pojedinac čvrsto drži. Jedna od značajki odnosa u kojem jedna strana pokazuje pasivno agresivnu dinamiku je da takav odnos često izaziva otvoreno agresivno ponašanje i druge strane u odnosu U svojoj biti pasivno agresivno ponašanje je zapravo ljutnja i neprijateljstvo često karakteristično za doba puberteta no javlja se i kod odraslih osoba posebno kod onih koje su pod nečijom stegom i kontrolom ( šefova na poslu ili partnera s kojima su intimni npr.). Nesvjesna želja osobe s pasivnom agresivnošću usmjerena je na postizanje autonomije ali na indirektan način. Naime, otvoreno zastupanje sebe i suprotstavljanje drugima koji nas ugrožavaju subjektivno je neprihvatljiva opcija zbog straha od odbacivanja, odsustva vlastite potpore ili potpore druge osobe.
Pasivno agresivno ponašanje često je prisutno u partnerskim odnosima a manifestira se kroz razne oblike izbjegavanja intimnih odnosa, intimnosti, realizacije dogovora i slično. Jedna strana u odnosu naime na taj način sabotira sebe ili samo iskustvo u kojem su se partneri naizgled dogovorili da sudjeluju kao tim.

Glavna karakteristika osoba koje imaju dominantnu narcisoidnu crtu u smislu lažnog selfa je ideja da su njihove potrebe, želje i vjerovanja uvijek važnija nego potrebe, želje, vjerovanja i razmišljanja drugih ljudi. Kada tako doživljavamo sebe imamo kontinuiranu potrebu biti okrenuti prema sebi i opsesivno paziti da se takva idealna slika nas kao jedine, najvažnije i najmjerodavnije osobe, održava u odnosu s drugima. Naravno da to nužno vodi prema izostanku kvalitetnog i otvorenog kontakta s drugim osobama i nemogućnošću vođenja dijaloga, te uspostavljanja zrelih odnosa. Princip kojim branimo lažno idealiziranu sliku o sebi („koja je najbolja i očekujemo da je drugi vide i njoj se dive,,), uključuje kompletan izostanak kontakta s našim autentičnim osjećajima i burno, vrlo često agresivno reagiranje na bilo koga tko nam pokušava tu sliku uzdrmati. Tako je i poznat tzv. narcistički bijes koji proizlazi iz povrede koju takve osobe osjete kada netko dovede u pitanje ideal i divljenje koje zahtjevaju vezano za sebe. Posebno je takva situacija teška za djecu koja su u razvoju, a imaju roditelja koji ima narcisoidni način ponašanja i funkcioniranja. Takav roditelj je egocentričan s vrlo malo osjećaja i uvida da njegova egocentričnost i nemarenje za dijete ( jer su okrenuti samo svojim potrebama, željama i mislima), uči dijete da nije vrijedno. Djeca mogu na taj način početi osjećati mržnju koju okrenu prema sebi ili prema drugoj osobi, već ovisno o individualnom slučaju, no svakako postaju usamljena, nesretna i frustrirana. Narcisoidni roditelj jedino primjećuje dijete i njegove specifičnosti kada se nalazi u situacijama koje može povezivati sa sobom tj. sebi pripisivati zasluge ili pohvale koje dijete dobiva. I to po ideji, „pametno je na mene“, „i zgodno je na mene“, „a smisao za pjevanje je nasljedilo od mene…“ itd. takvo narcisoidno ponašanje ima svoju pozadinu – izniman osjećaj zanemarenosti, tuge i boli jer „što god da ja radim nemam osjećaj da je stvarno nekome važno“. Dakle u pozadini je vrlo klimav osjećaj vrijednosti. Takav roditelj na neki način uživa u poziciji moći koju ima kao roditelj, jer mu to daje mogućnost da hrani svoj ranjeni self na način da izgrađuje lažan self kroz druge, te koristeći druge za sebe. Djeca koja odrastaju s narcisoidnim roditeljima nemaju osjećaj prihvaćenosti radi toga što jesu, jer sve što nije vrijedno divljenja ili je na neki način imperfektno, nevidljivo je za njihove roditelje. U pozadini se naravno krije nekoliko važnih polariteta, a to su ponos i sram, visoka očekivanja i nisko samopouzdanje i velika energija koja se ulaže kako bi se unutarnji osjećaj srama izbjegao. Osoba koja ih povrijedi može jednostavno postati meta narcističkog bijesa, jer se usudio protresti još jedan od polariteta grandioznost i inferiornost.Defektno je efektno rekao bi jedan moj prijatelj.

Jedan od težih osjećaja sa kojim se mi kao ljudska bića susrećemo tijekom života je osjećaj da nas je netko koga volimo i do koga nam je stalo napustio. U odnosu roditelja (bake, djeda, prijatelja) prema djetetu koje raste i razvija se osjećaj da je napušteno postaje prisutan u svijesti kada roditelj napusti djete jer je primjerice umro. Također sličan osjećaj napuštenosti „napustili su me ili napustila, napustio me je“ u unutarnjem osjećaju djetetovog bića postaje aktivan i kada je roditelj teško obolio i samim time postao zaokupljen sobom. Slična situacija i osjećaj da sam odbačen može se javiti i kada, ili kada mi se roditelji razvedu pa roditelj sa kojim više ne živim ili onaj sa kojim živim promjeni svoje ponašanje i obnašanje prema meni. Jedan oblik kako se razvija osjećaj napuštenosti je dakle kroz fizičko neprisustvo roditelja ili osobe koju volimo i uz koju smo jako vezani, dok je drugi način da roditelj emocionalno napusti svoje djete. Roditelj emotivno napušta svoje djete kada postaje emotivno nedostupan ili kada kažnjava svoje djete sa šutnjom ili odbijanjem komunikacije (komunikacija je odnos, dobra komunikacija je dobar odnos a loša komunikacija je loš odnos, a nedostatak komunikacije je propadanje odnosa). Ova dva primjera napuštanja djeteta su podjednako teška i razarajuća za djete te često uzrokuju takve eocionalne povrede koje se ne mogu iscijeliti bez profesionalne intervencije. Kada nije riječ o fizičkom odsustvu roditelja nego je riječ o osjećaju da smo emocionalno napušteni riječ je u stvari o psihološkom osjećaju da smo odbijeni i odbačeni. Često roditelji to ne čine namjerno i svjesno već zato jer nisu u stanju na adekvatan način reagirati radi svojih životnih iskustava i osjećaja prezaokupljenosti sobom i svojim potrebama koje ne zadovoljavaju na adekvatan način, no ponekad to rade i iz ideje da discipliniraju svoju djecu i na taj način ih doslovno emocionalno psihološki gaze. Ponekada i svjesno jer su ljuti na djete šalju poruke kao što su“ da sam znala da ćeš biti takav nikada se nebi udala za tvog oca“, ili „ti više nisi moja kćer jer sada znam da te ja nisam učila takvom razmišljanju, ponašanju, osjećanju i ne obraćaj mi se sa takvim idejama i zamislima“. Tu je direktno vidljiv obrazac odbacivanja i emocionalnog napuštanja. Jedan vrlo uobičajen, suptilan i često vidljiv primjer sa kojim se susrećem u psihoterapijskoj praksi odnosi se na iskustva da se klijent kraj roditelja nije osjećao prihvaćen, već naprotiv odbijen u emocionalnom smislu iako su provodili puno vremena fizički u istom prostoru. Dakle roditelj je bio prisutan ali iskustvo klijenta je da ga otac nije vidio već bi gledao kroz njega ili kraj njega kao da je duh koji za svog oca nije dobrodošao. Rijetko je kada otac nešto rekao konkretno u tome smislu ali je svim svojim ponašanjem i odnošenjem pokazivao da odbija djete od sebe i iz svog psihološkog značaja. Na taj način djete uči kako emocionalno odbijati sebe i druge te ono najgore – ne suočavati se sa svojim emocionalnim, psihološkim i fizičkim potrebama na adekvatan način. Uči da se kontrola postiže sa emocionalnim odbijanjem i napuštanje drugoga, a danas sutra i odbijanjem svog partnera i djeteta.

U drevnim kulturama ili duhovnim disciplinama često je pred nekog tko je želio biti iniciran i krenuti putem nepoznatog tragajući za odgovorima na pitanja koja su bila od njegove važnosti za smisao žiljenja, bio stavljen neki obred ili zadatak kojim je trebao zakoračiti na taj put. Taj zadatak je često uključivao riskiranje i neizvjesnost, dakle različitost od stalnosti kako bi započeo promjenu i na taj način novo učenje. Ovaj kratak uvod sam napisao kako bi se nadovezao na tekst iz prošlog broja u kojem sam spominjao vrlo štetne roditeljske obrasce ponašanja kojima posesivno vezuju svoju djecu uz sebe te kako se početi mijenjati u odnosu na štetna vezivanja. Želim  skrenuti pozornost na situacije u kojima su djeca odrastala u takvim relacijama sa svojim roditeljima da je obrazac posesivnosti, zahtjevanja, okrivljavanja i konrtoliranja bio do te mjere izražen da se djete razvilo u odraslu osobu koja na emocionalnoj razini živi i dalje tu ideju da je bez svog roditelja bezvrijedno. Jer je ideja i poruka“ Bez mene ti si ništa“ jedana od mogućih pogubnih poruka i bazičnih uvjerenja koje djete u takvoj konstelaciji počinje živjeti i u nju vjerovati. To su djeca koja unatoč tome što naizgled imaju sve uvjete za razvoj i napredak ostaju duboko u sebi nesretna i uvjerena da nemogu sama rješavati probleme i suočavati se sa zadacima i izazovima te ne potižu uspijehe.Takve odrasale osobe ostaju i dalje do te mjere vezane uz svoje roditelje da kada i ako napuste svoje domove imaju veliku poteškoću adekvatno funkcionirati sa svojim životom, svojom obitelji i svojom djecom jer su preopterećeni strahom i emocionalnim brigama za roditelje i načinom kako je roditeljima. To zna biti vrlo opterećujuće i naizgled jednostavno za nekog promatrača takve situacije no ustvari je sama osoba u velikom unutarnjem razdoru i često je prate osjećaji krivnje te nesvjesno i dalje prakticira obrasce ponašanja koji su karakterizirani brigom za roditelje i jesu li sretni, te kako da ih se učini sretnima i što sve da se učini kako bi oni bili sretni. Dakle i dalje je prisutan nesvijesno zabrinjavajući napor oko sreće roditelja i što bi roditelji mogli reći oko svakog poteza. Dakle govorim o situacijama kada mi patimo radi unutarnjih glasova i misli kojima se opterećujemo a vezani su upravo na našu dinamiku jesmo li dobro postupili iimamo li pravo na svoj život, sreću i zadovoljavanje svojih potreba. A sa druge strane disfunkcionalna zabrinutost i krivnja za zadovoljstvo načinom na koji roditelji vode i žive svoje živote, rješavaju svoje praktične svakodnevne izazove i nose se sa samoćom, tugom, strahom i ljutnjom. Da se vratim na priču sa početka teksta i podsjetim da je za svaki odmak od stalnosti potreban rizik i preuzimanje odgovornosti kako bi nešto novo naučili o sebi i svom životu. Jedan od načina za početak i prvi korak je osvještavanje načina na koji živimo i podržavamo svoje neželjeno stanje.Ako sami sa time imamo poteškoća dobro je ptražiti savjetodavno psihoterapijsku pomoć i krenuti u psihoterapijski proces rada na sebi.

Kada se za nekog kaže da je neadekvatan često se misli da nije primjeren za određenu funkciju ili zadaću, a kada je riječ o ideji roditeljstva pri tome mislim na roditelje koji nisu dorasli ulozi i funkciji koju bi trebali adekvatno obnašati prema svojoj djeci. Za razliku od raznih mogućih oblika neadekvatnosti iz pozicije roditeljskog obnašanja i odnošenja prema djeci ovdje mislim konkretno na one roditelje koji  za razliku od raznih vrsta mogućeg zlostavljanja djece uzrokuju štetu djetetu ne kroz ono šta im neadekvatno čine već kroz ono što im ne čine ili nisu činili svojoj djeci. Nisu marili za njihove fizičke, emotivne i odnosne potrebe koje su vezane uz osjećaj „ ja sam prihvaćen i adekvatan za svoje roditelje i kada se ne ponašam na način koji se njima sviđa“. Djeca  uče i zaključuju da su voljena prema načinu na koje ih roditelji gledaju, prema tome koliko ih njihovi roditelji žele grliti i držati/maziti u naručju i prema načinu na koje ih discipliniravaju.Tako istom logikom kada vide da u roditeljskom pogledu nema ljubav ipočinju vjerovati da nisu voljeni tj. Da ih roditelj ne voli, a kada ih ne žele mazit, grliti i držati u naručju počinju vjerovati vrlo jednostavno dječjim načinom da nisu adekvatni i sposobni da budu voljeni. Isti slučaj je i kod raznih drugih situacija kada roditelj prema djetetu prestaje pokazivati naklonost i privrženost (tj. Šalje mu emotivnu poruku da je neadekvatno) kada god napravi nešto što oni ne odobravaju.Tada djete počinje vjerovati da je njegova pozicija da je adekvatno da ga se voli i prihvaća vezana uz njegovo ponašanje i djela. To je temeljno potpuno pogrešna poruka jer djete povezuje sebe i svoje ponašanje kroz ideju jednakosti i zaključuje da ako se roditelj ne slaže sa nečim što ono napravi kao da se ne slaže sa njim i da nije zaslužilo da ga se voli. Jedno je postaviti granicu djetetu vezano uz određeno ponašanje a drugo je emotivna distanca radi određenog ponašanja i poruka ti si neadekvatan kao osoba radi svog ponašanja. Logika koja takvu dinamiku počinje pratiti je „da bi me voljeli moram se ponašati na način na koji to drugi žele od mene i moram se prilagoditi očekivanjima i potrebama drugih, a svoje stalno stavljati u drugi plan“. Kada odrastu takve osobe često imaju problema sa uspostavljanjem emotivnih stabilnih veza sa drugim osobama i općenito su često nepovjerljivi prema svakome tko želi sa njima uspostaviti bliskiji kontakt. Četso se dešavaju dvije krajnosti da postanu jako tzahtjevni prema drugima sa kojima su u odnosu i postaju ljepljivi očekujući da druga osoba zadovoljava njihove sve poptrebe, ili postanu jako oprezni i odbijaju mogućnost uspostave bliskog i prisnog emocionalnog odnosa. Javlja se strah da osoba koja im se želi približiti ustvari želi nešto od njih, da se ponašaju u skladu sa potrebama te druge osobe.Teško mogu prihvaćati da nekome može biti stvarno stalo do njih i da nemaju nekakva druga očekivanja prema njima. To je način na koji se neadekvatno roditeljsko fizičko, emotivno i odnosno iskustvo može integrirati u odraslu osobu. Tako  onda nemamo povjerenja da možemo biti  adekvatani i da za nekog možemo biti stvarani sa svim svojim potrebama koje mogu biti realizirane, uvažene i da nas drugi neće iskoristiti.Roditelj koji se osjeća neadekvatno u odnosu na sebe i svoju ulogu takvu emocionalnu poruku zrcaljenjem ugrađuje u djete i slijedeću generaciju. Potrebno je raditi na sebi kako bi svjesno u odraslim odnosima našli način za iscjeljivanje ovakvih povreda i osjećaja neadekvatnosti.