Unatrag posljednjih desetak godina sve više se  shvaća i prihvaća   prvenstveno  važnost  našeg međusobno subjektivno doživljenog  emocionalnog iskustva u nekom trenutku, na nekom mjesto, u nekoj točci našega života u kojoj se nalazimo. Važnost u smislu da to iskustvo utječe na nas bilo poticajno, njegujuće i transformativno ili u pak u smislu  otpora i traumatskih iskustava. Više boli način i emocije koje smo doživjeli u nekom okruženju, nekom odnosu i iskustvu od riječi koje su tom prilikom komunicirane. Jednako  kao što veću važnost i snagu ima emocionalno iskustvo da smo prihvaćeni i da nas je neko podržao i prepoznao nego da je to izgovoreno i o tome se razgovara bez emocionalnog iskustva koje to potvrđuje.

Svima je poznat izraz – „to su bile samo prazne riječi“.  Emocije nikako nisu podređene mislima niti  ih je moguće kontrolirati kroz misli, odnosno, kako to neki autori zgodno navode, moguće ih je kontrolirati i predvidjeti isto onoliko koliko možemo zaustaviti i kontrolirati kihanje (Damasio, 1999). Međutim, možemo ih biti svjesni i svjesno ih prihvaćati što utječe na način na koji mislimo o sebi, upoznajemo sebe i razvijamo se. Emocije su ključni biološki fenomen za rast i razvoj svakog čovjeka te za transformaciju i mjenjanje  svakog čovjeka.

Postoji cijeli niz teorija i pokušaja definiranja bazičnih emocija. U terapijskom radu  koristim bazičnu podjelu osjećaja/emocija* na ljutnju, strah, tugu, sreću/ljubav  i žudnju/požudu. Ostale se emocije  mogu  protumačiti kao kombinacija navedenih. One  čine složenija emocionalna stanja koja se mogu razlikovati po intenzitetu, po ugodi ili neugodi,  po složenosti  ili po  prvobitnoj konfuznosti. Uzbuđenje, na primjer,  može u subjektivnom smislu biti potpuno različito od situacije do situacije, od osobe do osobe i može biti ugodno ili neugodno, a može biti i toliko ugodno da postaje neugodno. Sram tako primjerice  možemo promatrati kao emociju koja je sastavljena od tuge i od straha.

I samo poimanje „ljekovitosti“ nekog odnosa usko je vezano uz način na koji komuniciramo o emocijama i koliko  smo emocionalno svjesno   prisutni i svjesni onoga  o čemu pričamo i što pričamo. Kada govorim o emocionalnoj prisutnosti mislim na način na koji izražavamo sebe i emocije koje osjećamo u određenom trenutku. Zašto su emocije ljekovite?  Ljekovite su jednostavno zbog toga što su one  sastavni dio naše srži i jer  stvaraju i oblikuju naše misli i način na koji mislimo. Ako smo ih svijesni i ako smo svjesni onog što se događa u nama,  ako smo svjesni naših  tjelesnih senzacija i osjećaja koje osjećamo unutar sebe,  možemo nesputano rasti u samosvjesnom smislu i tu se otvara put za promjenu i razumijevanje kao i  svjesnost   o onome što možemo i želimo. Ako smo svjesni emocija možemo se razvijati,  možemo postajati  drukčiji, zadovoljniji načinom na koji  živimo i razmišljamo, zadovoljniji  odlukama koje  donosimo. Ta svjesnost o emocijama, tjelesnim senzacijama i mislima je važna jer to je nepobitna informacija da je nešto počelo, prošlo ili želi biti realizirano. Tako i psihoterapija prestaje biti tako često nazivan „lijek kroz razgovor“ te se potpuno ispravno može tvrditi da je psihoterapija „lijek komunikacije osjećajima o osjećajima“.

Emocije imaju unutarnju intrinzičnu snagu i motivaciju da budu izražene i samim time kompletne kada se emocionalno osjetimo i kada smo ih svijesni. Obzirom da su one sastavni dio naših misli i načina na koji mislimo one su i dragocijen pokretač našeg života koji je usmjeren prema  promjeni i transformaciji.

*Pod osjećajem se razumijeva unutarnji doživljaj kojeg osjećamo, a emocija označava vanjsko prepoznavanje nečijeg stanja.