U jednom od prošlih brojeva pisao sam o važnosti kontakta sa nama samima. Sada želim naglasak staviti na kontakt sa drugima i okolinom. Kontakt sa okolinom može se promatrati kroz odnos „Ja – Ti“. To je prema Martinu Buberu temeljno polazište svakog iskrenog, bogatog kontakta i dijaloga. Takav kontakt više je ideal nego realnost koja je prisutna u kontaktu sa drugim osobama. Pravi „Ja – Ti“ kontakt je susret između dvije osobe koji je lišen skrivenih namjera i skrivenih interesa i zasnovan je na slobodi izražavanja osjećaja. Takav kontakt pruža osjećaj povjerenja u sebe i u druge i razumijevanje između osoba koje kontaktiraju. Prema Gestalt teoriji, u kontaktu sa drugom osobom, a prije toga sa samim sobom, može doći do raznih iskrivljenja koja su prepreka stvarnom kontaktu. Iskrivljenja su posljedice naših unutarnjih prilagođavanja odnosima sa najbližim ljudima tijekom odrastanja. Ta iskrivljenja mogu se promatrati kao naši načini prilagodbe na razne životne situacije i na iskustva u kojima smo se nalazili tijekom odrastanja. Ovdje želim naglasiti o kojim je to mehanizmima kontakta, a neki ih još zovu i mehanizmi otpora, riječ iz perspektive Gestalt psihoterapije. Prvi od mehanizama zove se desenzitizacija – minimiziranje senzacije. To je mehanizam kojim umanjujemo neugodan osjećaj koji nam se pojavljuje. Jednostavan primjer je kada predugo ležimo na suncu, dok su ekstremniji primjeri vidljivi kod osoba koje se ponose količinama alkohola koje mogu popiti, ili osoba koje rade stresne poslove i ne vode računa o cijeni koju plaćaju svojim zdravljem ili srcem. Naravno, postoje i zdravi aspekti desenzitizacije, npr. kod sportaša koji radi žulja na nozi ipak ne odustaju od sudjelovanja u sportskom natjecanju. U odnosu je takav mehanizam poznat u situacijama kada umanjujemo određeni osjećaj koji odnos izaziva, a za nas nije ugodan. Sljedeći mehanizam koji remeti zdravi kontakt nas i okoline poznat je pod nazivom defleksija – izbjegavanje senzacije ili izbjegavanje značajnog utjecaja. Defleksija znači okretanje od direktnog kontakta sa drugom osobom. To je način da se smanji svjesnost o kontaktu sa okolinom, te da se kontakt poopći ili preokrene u šalu. To je ponekad vrlo zdrav način da se u neugodnoj situaciji, na društveno prihvatljiv način, riješimo neugodnih i neprimjerenih pitanja i pristupa ljudi iz okoline. Međutim ovdje naglašavam i situacije u kojima se primjerice tema mijenja na suptilan način, npr. žena pita: „Da li me voliš?“, a muškarac odgovara „Što misliš pod ljubavlju?“. Osoba dakle, umjesto da razmjeni osjećaje direktno, kakvi god bili i u punom intenzitetu, bira apstraktan jezik, blijede opise i izbjegava kontakt očima. Osobe koje često koriste ovaj mehanizam koriste energiju na neefikasan način, jer osim što do njih ne dopiru kritike, ne dopiru niti pohvale, priznanja, niti ljubav. Kod takvih osoba je čest slučaj da ne ubiru plodove svojih aktivnosti, jer imaju dojam da govore, a da ih drugi ne razumiju, tj. njihove interakcije ne izazivaju željeni dojam. Na taj način pokušavaju izbjeći podražaj koji dolazi iz njih samih ili iz okoline. Tako kontroliramo sebe ili okolinu, te počinjemo subjektivno doživljavati napuštanje i otuđenje. Metaforički se može reći da je defleksija bolna, i oduzima okus bogatom i životnom kontaktu. Važno je zapitati se što ustvari tada izbjegavamo.