U nekoliko prošlih tekstova pisao sam o načinima na koje se mi kao ljudi adaptiramo na kontakt sa okolinom. Ovdje želim posebnu pažnju posvetiti načinu kontakta sa okolinom koji se zove retrofleksija. Retrofleksija je način da činimo sebi ono što bi voljeli činiti drugima. Ona znači oštro se okrenuti protiv sebe. Postoje dva osnovna načina na koji mi koristimo ovaj mehanizam. Prvi način ovog modela otpora ili adaptacije sastoji se u tome da osoba radi sebi ono što bi željela napraviti okolini ili bi voljela/željela da okolina učini drugima. Na primjer, osoba povrjeđuje sebe kada je ljuta na nekog drugog ili pita se što netko misli te se opterećuje i na neki način muči, umjesto da se konfrontira sa tom osobom. Dakle umjesto da agresivni impuls usmjerimo prema osobi koja nas je povrijedila, usmjeravamo agresivni impuls prema sebi i živimo život samokažnjavanja. Najekstremniji primjer preusmjeravanja agresije na sebe je samoubojstvo, na koje se može gledati kao retroflesivni oblik ubojstva. Retrofleksiju kao oblik adaptacije na kontakt sa okolinom učimo još od malih nogu. Najčešće u primarnoj okolini u kojoj odrastamo okruženi sa obitelji, kada naša obitelj ne vrednuje naše osjećaje i misli, ili ih kažnjava radi naše eksperesije prirodnih impulsa. Primjerice, impuls da iskoristimo agresiju i udarimo se blokiramo i energija se preusmjeri na zadržavanje impulsa, te na taj način bez svjesne prorade ostaje „zaključan u tijelu“, utječući na oblik mišića, abdominalnu tenziju i kemijsku ravnotežu u tijelu. Dakle naučimo koristiti energiju kako bi potisnuli impulse koji se zadržavaju, čime se također sprječava i da energija bude upotrijebljena u svrhu zadovoljenja potreba. Jer ako ne mogu usmjeriti energiju prema van kako bih zadovoljio potrebu, potisnut ću je i truditi se da je održim u potisnutom stanju. Kronično potiskivanje impulsa dovodi do raznih psihosomatskih oboljenja, a ponekada kronično i do „oklopljavanja“ o čemu je pisao W. Reich, a danas suvremeni autori kao što je David Boadela. Mnogi od nas naučeni su da je agresivnost loša te da njeno izražavanje nužno vodi destrukciji i povredi. U ovom slučaju želim naglasiti da se agresivnost definira u terminima „posezanje za nečim“ i smatra se neophodnom za život, za ljubav i produktivnost. Prilikom vođenja ljubavi dvije osobe također koriste zdrave oblike agresivnosti. Na retrofleksivnost se također, radi boljeg razumijevanja, može gledati kroz polarnost koju ona predstavlja u odnosu na agresivnost. Pozitivan način na koji se retrofleksija može koristiti je sprječavanjem sebe da plačemo na sastanku sa poslovnim partnerom. Ovaj mehanizam je negativan ako sebi nikada ne dozvolimo da izrazimo tugu i da plačemo ili da nikada ne upotrijebimo agresiju kako bi ostvarili, naravno ne na nasilan način nego na poduzetan način, svoje ciljeve ili zaštitili sebe i zauzeli se za sebe. Druga vrsta mehanizma retrofleksije je kada sebi činimo ono što želimo ili što smo željeli da nam drugi čine. Primjer te vrste retrofleksije je kada sebi pružamo pažnju, ljubav i brigu koju nismo dobili od roditelja. Važno je da ako to radimo budemo svjesni da nam je potrebna podrška ili pažnja i svjesno odabiremo individualne načine da se podržimo i posvetimo sebi kako bi na taj način u sebi, za sebe našli pravi izvor podrške.

Želim ovdje naglasiti da retrofleksija nije intrizično niti loš niti dobar oblik kontakta sa okolinom ili načina na koji se adaptiramo na kontakt sa okolinom. Loša je ako radi toga patimo, a dobra je ako koristeći taj oblik adaptacije na kontakt poboljšavamo svoje funkcioniranje i dajemo podršku samome sebi. U psihoterapijskom smislu osobe koje nisu u mogućnosti na adekvatan način koristiti agresiju i obuzima ih snažan bijes trebaju naučiti kako ga obuzdavati i osvijestiti adekvatnije načine izražavanja emocija i zadovoljavanja potreba. Dok osobe koje su stalno pune tenzije i radi toga ne mogu spavati u procesu psihoterapije primjerice trebaju naučiti kako plakati i na siguran način izraziti frustraciju.

Može se reći da bez adaptivnog aspekta projekcije ne bi bilo velikih umjetničkih dijela, proizvoda mašte ili igranja šaha. Kreativna projekcija je proizvod svjesnog čina i ne ometa svakodnevno funkcioniranje dok je god u okvirima kreativnosti i zadovoljavanja potreba za rastom i razvojem osobnosti, a ne u funkciji otpora prema onome što je sada i ovdje prisutno.