Jedna od temeljnih potreba svakog od nas je bivanje u kontaktu sa drugim ljudima. I svaka pomisao na izolaciju (uglavnom) izaziva kod nas zabrinutost. Život sa drugima u skladnim odnosima i kontaktiranje sa drugima naša je duboka potreba i svakodnevna činjenica. A što nam je to zapravo najviše potrebno? Pažnja, mogućnost da se u kontaktu sa drugom osobom potvrđujemo, istražujemo, učimo, razvijamo i bivamo prihvaćeni. No često dolazi do zastoja u odnosima sa bliskim nam osobama, ljubavnicima, braćom, sestrama, supružnicima, prijateljima i roditeljima. Razloga za takve situacije je puno, ali pažnju želim usmjeriti na vrlo važan detalj koji je sastavni dio svakog kontakta između dva ljudska bića, te utječe na zadovoljstvo koje imamo kontaktirajući i održavajući odnose sa drugim ljudskim bićima. Naglasak stavljam na našu „unutarnju“ komunikaciju koja je važna za zadovoljstvo u odnosu sa drugim ljudima. Pitanje je koliko smo svjesni naših unutarnjih želja, potreba i posebno važno, a najčešće zanemareno, osjećaja. Odrastanjem i socijalizacijom često smo bili u situacijama da od značajnih odraslih osoba koje su nam davale najviše pažnje i sa kojima smo se potvrđivali, razvijali, od kojih smo učili, dobivamo otvorene poruke. Porukama su nas usmjeravali na izražavanje „prihvatljivih“ osjećaja i „poželjnih“ stanja kao što su „budi uvijek pristojan/pristojna“, „uvijek se smješkaj“, „curice se ne tuku i ne viču“, „dečki ne plaću jer su tada slabići“, „žena se ne smije suprotstaviti muškarcu“, „nije važno da li si ti zadovoljan/zadovoljna, važno je da si pristojan/pristojna“, i tako dalje. Sve takve otvorene i niz suptilnih poruka koje smo dobivali pomogle su nam na mnoge načine da se uklopimo u očekivanja za koja nam je rečeno da su opće prihvaćena. Nažalost, pomogla su nam i u zanemarivanju komunikacije sa nama samima. Jer često su nam vanjski glasovi i poruke davale smjernicu kako da potisnemo i prekinemo kontakt sa našim autentičnim osjećajima i potrebama. Jedino izražavanjem autentičnih osjećaja i želja osjećamo se stvarni, prihvaćeni i kompletni – cjelina. Kroz život, većina nas, usvojila je obrazac ne obraćanja pažnje na vlastite osjećaje i potrebe i okrenuli smo našu svjesnost i pažnju isključivo na vanjske senzacije. U bliskim odnosima i kontaktima sa okolinom zadovoljni smo onoliko koliko smo u stanju prepoznati vlastite osjećaje i potrebe, te izraziti ih na svjestan i razumljiv način. Često to i nije slučaj, već činimo upravo suprotno – izražavamo ih na prikrivene i nejasne načine, a iz mnogih razloga ne usudimo ih se izraziti. Kako to da ne znamo izraziti naše vlastite osjećaje? Ne obraćamo pažnju na njih, nemamo prakse u izražavanju potreba jer nismo nailazili na razumijevanje okoline, nemamo prakse u traganju za nama samima. To je područje naših neizraženih potencijala koje možemo započeti ili nastaviti razvijati i naučiti slušati vlastite osjećaje i potrebe.