U prošlom broju pisao sam o sveprisutnosti srama koji možemo još jasnije razumjeti usporedimo li ga i stavimo kao kontrast osjećaju krivnje. Sram i krivnja imaju zajedničko obilježje koje se očituje u negativnoj reakciji nas prema nama samima. Kao što sam napomenuo u prošlom broju sram se odnosi na našu bazičnu prirodu i egzistenciju nas kao osoba i obuhvaća nas u potpunosti dok je krivnja osjećaj koji prati iskustvo da smo učinili nešto loše, povrijedili nekoga, prekršili neko moralno ili legalno pravilo. Postoje situacije kada možemo osjetiti krivnju i sram istovremeno, a primjer za to je kada je osoba „uhvaćena“ od strane roditelja kako masturbira i dobiva poruku „Znam što si radila/o to je sramota i prljavo…“, „Da to više nikada nisi radio/la…“. To je primjer kada se u interakciji sa drugom osobom javljaju oba osjećaja tj. i sram i krivnja. Naravno da to može jako loše, ako osoba dugo živi u takvoj atmosferi, utjecati na naš osjećaj povezanosti i stabilnosti identiteta te kapaciteta za seksualno zadovoljstvo, prepuštanje uživanju, intimnosti i ljubavi. Vjerujem da se možete sjetiti još situacija u kojima sram i krivnja idu zajedno, pojavljuju se zajedno, no to su dva različita osjećaja iz razloga koje sam naveo. Osjećaji krivnje često su izazvani sa ponašanjima, osjećajima agresije (hostilne i nehostilne agresije) i seksualnosti. Osjećaji krivnje se mogu javljati kada učinimo nešto i osjećamo da smo (stvarno ili samo zamišljamo) učinili štetu drugome ili smo radi zamišljanja seksualnih ili agresivnih fantazija prekršili dozvoljeno unutar naše kulture. Dakle ponekada samo radi pojedinih, zamišljenih želja i osjećaja možemo naknadno osjećati krivnju. Čest primjer neproduktivne krivnje se javlja kod žena koje se „ufuraju“ u ideju da ako nisu 24 sata kontinuirano na emocionalnoj uslužnosti za sve oko sebe – djecu, muževe – da nisu dovoljno dobre, da su krive. Roditelji često iz osjećaja krivnje i/ili srama znaju štititi i „pokrivati“ svoju djecu kada kradu, lažu ili se ponašaju na neki drugi, štetan za okolinu način. Takvim ponašanjem ne samo da ne pokazuju stvarnu ljubav, brigu, strukturu, podršku i vodstvo nego ukidaju mogućnost da djeca izgrađuju osjećaj odgovornosti za vlastito ponašanje. Osjećaj odgovornosti i preuzimanje odgovornosti za svoja ponašanja je nešto što se može nazvati „zreli/odrastao osjećaj krivnje“, za čije postojanje je preduvjet zrelost, emocionalna osjetljivost, stabilnost i svjesnost osjećaja sebe, svojih ponašanja, vrijednosti, morala i normi i ne može ga se poistovjećivati sa neproduktivnim osjećajem krivnje.

Želim napomenuti da neproduktivni ili štetni osjećaj krivnje može imati i vrlo štetne implikacije za svakog od nas u svakodnevnom procesu života. Velika je razlika kada osjećamo krivnju iz nekih iracionalnih ideja i na taj način sebe ograničavamo u punini života. Primjer za to je kada osoba iz osjećaja krivnje ne želi stupiti u novu vezu ili započeti prijateljstvo ili ne dopušta sebi da uspijeva u pojedinim područjima života, jer je ostala živa nakon nekog ratnog zbivanja u kojem je njen partner ili partnerica poginula. Osjećaj iracionalne krivnje što je ostala živa blokira je da počne živjeti dalje. Ovo je samo jedan od mnogih primjera štetnosti osjećaja krivnje. Štetni osjećaji krivnje ograničavaju nas i često ne mijenjamo ništa nego ponavljamo tzv. „Iste greške“. Razvoj osjećaja odgovornosti za vlastito ponašanje ključan je za razvoj svake osobe, obitelji i zajednice u cjelini i obvezuje nas na učenje o nama, te potiče emocionalno samopoznavanje i razvoj emocionalne inteligencije.