Glavna karakteristika osoba koje imaju dominantnu narcisoidnu crtu u smislu lažnog selfa je ideja da su njihove potrebe, želje i vjerovanja uvijek važnija nego potrebe, želje, vjerovanja i razmišljanja drugih ljudi. Kada tako doživljavamo sebe imamo kontinuiranu potrebu biti okrenuti prema sebi i opsesivno paziti da se takva idealna slika nas kao jedine, najvažnije i najmjerodavnije osobe, održava u odnosu s drugima. Naravno da to nužno vodi prema izostanku kvalitetnog i otvorenog kontakta s drugim osobama i nemogućnošću vođenja dijaloga, te uspostavljanja zrelih odnosa. Princip kojim branimo lažno idealiziranu sliku o sebi („koja je najbolja i očekujemo da je drugi vide i njoj se dive,,), uključuje kompletan izostanak kontakta s našim autentičnim osjećajima i burno, vrlo često agresivno reagiranje na bilo koga tko nam pokušava tu sliku uzdrmati. Tako je i poznat tzv. narcistički bijes koji proizlazi iz povrede koju takve osobe osjete kada netko dovede u pitanje ideal i divljenje koje zahtjevaju vezano za sebe. Posebno je takva situacija teška za djecu koja su u razvoju, a imaju roditelja koji ima narcisoidni način ponašanja i funkcioniranja. Takav roditelj je egocentričan s vrlo malo osjećaja i uvida da njegova egocentričnost i nemarenje za dijete ( jer su okrenuti samo svojim potrebama, željama i mislima), uči dijete da nije vrijedno. Djeca mogu na taj način početi osjećati mržnju koju okrenu prema sebi ili prema drugoj osobi, već ovisno o individualnom slučaju, no svakako postaju usamljena, nesretna i frustrirana. Narcisoidni roditelj jedino primjećuje dijete i njegove specifičnosti kada se nalazi u situacijama koje može povezivati sa sobom tj. sebi pripisivati zasluge ili pohvale koje dijete dobiva. I to po ideji, „pametno je na mene“, „i zgodno je na mene“, „a smisao za pjevanje je nasljedilo od mene…“ itd. takvo narcisoidno ponašanje ima svoju pozadinu – izniman osjećaj zanemarenosti, tuge i boli jer „što god da ja radim nemam osjećaj da je stvarno nekome važno“. Dakle u pozadini je vrlo klimav osjećaj vrijednosti. Takav roditelj na neki način uživa u poziciji moći koju ima kao roditelj, jer mu to daje mogućnost da hrani svoj ranjeni self na način da izgrađuje lažan self kroz druge, te koristeći druge za sebe. Djeca koja odrastaju s narcisoidnim roditeljima nemaju osjećaj prihvaćenosti radi toga što jesu, jer sve što nije vrijedno divljenja ili je na neki način imperfektno, nevidljivo je za njihove roditelje. U pozadini se naravno krije nekoliko važnih polariteta, a to su ponos i sram, visoka očekivanja i nisko samopouzdanje i velika energija koja se ulaže kako bi se unutarnji osjećaj srama izbjegao. Osoba koja ih povrijedi može jednostavno postati meta narcističkog bijesa, jer se usudio protresti još jedan od polariteta grandioznost i inferiornost.Defektno je efektno rekao bi jedan moj prijatelj.