Jedan od težih osjećaja sa kojim se mi kao ljudska bića susrećemo tijekom života je osjećaj da nas je netko koga volimo i do koga nam je stalo napustio. U odnosu roditelja (bake, djeda, prijatelja) prema djetetu koje raste i razvija se osjećaj da je napušteno postaje prisutan u svijesti kada roditelj napusti djete jer je primjerice umro. Također sličan osjećaj napuštenosti „napustili su me ili napustila, napustio me je“ u unutarnjem osjećaju djetetovog bića postaje aktivan i kada je roditelj teško obolio i samim time postao zaokupljen sobom. Slična situacija i osjećaj da sam odbačen može se javiti i kada, ili kada mi se roditelji razvedu pa roditelj sa kojim više ne živim ili onaj sa kojim živim promjeni svoje ponašanje i obnašanje prema meni. Jedan oblik kako se razvija osjećaj napuštenosti je dakle kroz fizičko neprisustvo roditelja ili osobe koju volimo i uz koju smo jako vezani, dok je drugi način da roditelj emocionalno napusti svoje djete. Roditelj emotivno napušta svoje djete kada postaje emotivno nedostupan ili kada kažnjava svoje djete sa šutnjom ili odbijanjem komunikacije (komunikacija je odnos, dobra komunikacija je dobar odnos a loša komunikacija je loš odnos, a nedostatak komunikacije je propadanje odnosa). Ova dva primjera napuštanja djeteta su podjednako teška i razarajuća za djete te često uzrokuju takve eocionalne povrede koje se ne mogu iscijeliti bez profesionalne intervencije. Kada nije riječ o fizičkom odsustvu roditelja nego je riječ o osjećaju da smo emocionalno napušteni riječ je u stvari o psihološkom osjećaju da smo odbijeni i odbačeni. Često roditelji to ne čine namjerno i svjesno već zato jer nisu u stanju na adekvatan način reagirati radi svojih životnih iskustava i osjećaja prezaokupljenosti sobom i svojim potrebama koje ne zadovoljavaju na adekvatan način, no ponekad to rade i iz ideje da discipliniraju svoju djecu i na taj način ih doslovno emocionalno psihološki gaze. Ponekada i svjesno jer su ljuti na djete šalju poruke kao što su“ da sam znala da ćeš biti takav nikada se nebi udala za tvog oca“, ili „ti više nisi moja kćer jer sada znam da te ja nisam učila takvom razmišljanju, ponašanju, osjećanju i ne obraćaj mi se sa takvim idejama i zamislima“. Tu je direktno vidljiv obrazac odbacivanja i emocionalnog napuštanja. Jedan vrlo uobičajen, suptilan i često vidljiv primjer sa kojim se susrećem u psihoterapijskoj praksi odnosi se na iskustva da se klijent kraj roditelja nije osjećao prihvaćen, već naprotiv odbijen u emocionalnom smislu iako su provodili puno vremena fizički u istom prostoru. Dakle roditelj je bio prisutan ali iskustvo klijenta je da ga otac nije vidio već bi gledao kroz njega ili kraj njega kao da je duh koji za svog oca nije dobrodošao. Rijetko je kada otac nešto rekao konkretno u tome smislu ali je svim svojim ponašanjem i odnošenjem pokazivao da odbija djete od sebe i iz svog psihološkog značaja. Na taj način djete uči kako emocionalno odbijati sebe i druge te ono najgore – ne suočavati se sa svojim emocionalnim, psihološkim i fizičkim potrebama na adekvatan način. Uči da se kontrola postiže sa emocionalnim odbijanjem i napuštanje drugoga, a danas sutra i odbijanjem svog partnera i djeteta.