Kada se za nekog kaže da je neadekvatan često se misli da nije primjeren za određenu funkciju ili zadaću, a kada je riječ o ideji roditeljstva pri tome mislim na roditelje koji nisu dorasli ulozi i funkciji koju bi trebali adekvatno obnašati prema svojoj djeci. Za razliku od raznih mogućih oblika neadekvatnosti iz pozicije roditeljskog obnašanja i odnošenja prema djeci ovdje mislim konkretno na one roditelje koji  za razliku od raznih vrsta mogućeg zlostavljanja djece uzrokuju štetu djetetu ne kroz ono šta im neadekvatno čine već kroz ono što im ne čine ili nisu činili svojoj djeci. Nisu marili za njihove fizičke, emotivne i odnosne potrebe koje su vezane uz osjećaj „ ja sam prihvaćen i adekvatan za svoje roditelje i kada se ne ponašam na način koji se njima sviđa“. Djeca  uče i zaključuju da su voljena prema načinu na koje ih roditelji gledaju, prema tome koliko ih njihovi roditelji žele grliti i držati/maziti u naručju i prema načinu na koje ih discipliniravaju.Tako istom logikom kada vide da u roditeljskom pogledu nema ljubav ipočinju vjerovati da nisu voljeni tj. Da ih roditelj ne voli, a kada ih ne žele mazit, grliti i držati u naručju počinju vjerovati vrlo jednostavno dječjim načinom da nisu adekvatni i sposobni da budu voljeni. Isti slučaj je i kod raznih drugih situacija kada roditelj prema djetetu prestaje pokazivati naklonost i privrženost (tj. Šalje mu emotivnu poruku da je neadekvatno) kada god napravi nešto što oni ne odobravaju.Tada djete počinje vjerovati da je njegova pozicija da je adekvatno da ga se voli i prihvaća vezana uz njegovo ponašanje i djela. To je temeljno potpuno pogrešna poruka jer djete povezuje sebe i svoje ponašanje kroz ideju jednakosti i zaključuje da ako se roditelj ne slaže sa nečim što ono napravi kao da se ne slaže sa njim i da nije zaslužilo da ga se voli. Jedno je postaviti granicu djetetu vezano uz određeno ponašanje a drugo je emotivna distanca radi određenog ponašanja i poruka ti si neadekvatan kao osoba radi svog ponašanja. Logika koja takvu dinamiku počinje pratiti je „da bi me voljeli moram se ponašati na način na koji to drugi žele od mene i moram se prilagoditi očekivanjima i potrebama drugih, a svoje stalno stavljati u drugi plan“. Kada odrastu takve osobe često imaju problema sa uspostavljanjem emotivnih stabilnih veza sa drugim osobama i općenito su često nepovjerljivi prema svakome tko želi sa njima uspostaviti bliskiji kontakt. Četso se dešavaju dvije krajnosti da postanu jako tzahtjevni prema drugima sa kojima su u odnosu i postaju ljepljivi očekujući da druga osoba zadovoljava njihove sve poptrebe, ili postanu jako oprezni i odbijaju mogućnost uspostave bliskog i prisnog emocionalnog odnosa. Javlja se strah da osoba koja im se želi približiti ustvari želi nešto od njih, da se ponašaju u skladu sa potrebama te druge osobe.Teško mogu prihvaćati da nekome može biti stvarno stalo do njih i da nemaju nekakva druga očekivanja prema njima. To je način na koji se neadekvatno roditeljsko fizičko, emotivno i odnosno iskustvo može integrirati u odraslu osobu. Tako  onda nemamo povjerenja da možemo biti  adekvatani i da za nekog možemo biti stvarani sa svim svojim potrebama koje mogu biti realizirane, uvažene i da nas drugi neće iskoristiti.Roditelj koji se osjeća neadekvatno u odnosu na sebe i svoju ulogu takvu emocionalnu poruku zrcaljenjem ugrađuje u djete i slijedeću generaciju. Potrebno je raditi na sebi kako bi svjesno u odraslim odnosima našli način za iscjeljivanje ovakvih povreda i osjećaja neadekvatnosti.