Kada bi zasadili kraj starog drva mlado drvo toliko blizu da mlado drvo ne bi imalo prostor za potpun rast i razvoj na neki način doveli bi do skučenosti i gušenja mladog drveta. Ovim prikazom želim skrenuti pozornost na jedan od štetnih mogućih obrazaca koji se ponekada razvija na relaciji roditelj djete i ima svoje dalekosežne posljedice za razvoj djeteta. Riječ je o situacijama kakve često susrećem u radu sa klijentima kada primjerice roditelj kroz svoje „pritiskanje djeteta“ na specifičan način počinje „gušiti“ dijete te počinje za njega i umjesto njega misliti, jer se postavlja prema djetetu kao netko tko uvijek, i vezano uz sve, zna što je najbolje, jedino prihvatljivo i ispravno za djetetov razvoj. Govorim o situacijama kada na neki način radi kontinuiranog izabiranja, odlučivanja i zaključivanja umjesto djeteta rooditelj stavlja djete u situaciju da se ne razvija i postaje ovisno o roditelju. Ovisnost se razvija kao posljedica ne davanja potpore i prostora da djete nauči vrednovati i realizirati svoje potrebe i htjenja a samim time i razvijati vlastita iskustva, zaključke i kritički stav kao posljedicu oslanjanja na svoju jedinstvenost već se razvija isključivo kroz prizmu onog što roditelj misli da je za njega dobro i što roditelj razumije da je djetetu potrebno.Naravno da ovi fenomeni imaju i svoju dimenziju u kulturno medijsko politiučkoj stvarnosti ako razmišljamo da uvijek postoje oni političari koji nam govore što je najbolje za nas i uvjeravaju nas da nismo mi ti koji imamo mogućnost rezoniranja i zaključivanja što je za nas dobro i štop nam je potrebno, a oni uz agresivnu kontrolu medija i plasmana informacija rade na kontroli onog što bi mi trebali vjerovati da je za nas stvarno bitno. No da se vratim na roditelje Takav tip roditeljskog ponašanja naravno govori o roditeljima koji guše svoju djecu prevelikim zaštičivanjem, često im namečući krivnju, pravila i zahtjeve koji nemaju nikakve veze sa onime što djetetu treba i ima veze sa djetetovom suštinskom prirodom i stvarnošću. Također je često slučaj da su takvi roditelji očajni za djetetovom ljubavi i pažnjom pa ulažu preko svake mjere sebe, žrtvuju se i vezuju uz djecu ali za uzvrat žele djetetovu „dušu“.Riječ je o posesivnim roditeljima koji iz raznih razloga vezuju djecu uz sebe. Da spomenem samo neke od mogućih razloga za takvo ponašanje roditelja a to su: strah da će se djetetu nešto dogooditi ako oni ne budu o svemu odlučivali tj. Ako prepuste djetetu da odlučuje i bira, strah da će ostati sami, vide svoju djecu kao ekstenziju svog obično nesigurnog selfa- tkz. Narcistični roditelji, roditelji koji su skloni kontroli itd. Posebno se želim osvrnuti na fenomen tako zvan „posesivni roditelj“ Posesivni roditelji šalju poruku da je djete na svijetu da bi bilo njima u nekoj funkciji pa između ostalog nastoje ukloniti iz djetetove okoline sve osobe koje bi mogle postati emocionalno važne za djete i na taj način šalju poruku djetetu da što god da se dešava da trebaju biti na emocionalnoj dispoziciji njima. To je čest slučaj kada se sa djetetom razvija odnos kao sa partner-om/icom (sa kojim ne postoji kvalitetan odnos, ili je došlo do razvoda, smrt itd). U svakom slučaju emocionalno se guši i zahtjeva od djeteta da bude u odnosu koji je za njega sve samo ne hranjiv i poticajan za rast i razvoj.