Prema Imago odnosnoj teoriji na odnos se gleda ovako:

„Priroda je spojila dvoje nekompatibilnih ljudi zajedno – ozlijeđenih tijekom razvoja na istom „mjestu“, sa željom i naporom da povrate suprotne dijelove sebe, da zadovolje svoje razvojne potrebe i upotpune izgubljene dijelove sebe“.

Nažalost, većina ljudi ne koristi intiman odnos kao okvir za daljnji razvoj sebe i partnera, već često odnosi postaju okvir u kojem ponovno emocionalno ozljeđujemo svoga partnera kako bi sebe obranili. U procesu o kojem sam pisao u prošlom broju, a počinje uglavnom nakon faze zaljubljenosti i romantične ljubavi, prvi važan preduvjet za razvoj zrele ljubavi i odnosa u kojem oba partnera rastu, je međusobna predanost odnosu. Predanost je pokazatelj da partneri žele i mogu biti jedan drugome podrška u rastu i iscjeljivanju unutarnjih emocionalnih ozljeda. Kako bi se stvorili uvjeti za siguran dijalog potrebno je njegovati sigurnost prilikom trajanja dijaloga između nas i partnera. Sigurnost je vrlo važna jer je preduvjet da mi sami, kao i naš partner, u dijalogu ne krenemo iz razgovora u napad ili povlačenje kako bi sebe obranili. Dakle, to je na neki način osigurač nama samima da se osjećamo sigurno kako se ne bi počeli braniti, napadati i povlačiti iz razgovora. Jedan od najjednostavnijih načina za stvaranje osobnog osjećaja sigurnosti tijekom vođenja razgovora sa partnerom je zadržavanje mentalne slike i osjećaja koje imamo iz nekog prijašnjeg ugodnog iskustva. Tako možemo, kada osjetimo nesigurnost, prizvati tu ugodnu sliku i uspostaviti ponovno osobnu sigurnost te nastaviti razgovor. Time izgrađujemo sposobnost da sa partnerom razmjenjujemo najintimnije osjećaje koje proživljavamo, a pritom da se čujemo. Kada se čujemo postoji i mogućnost empatičnog dijaloga. Empatičnim dijalogom partneri razvijaju sposobnost da se identificiraju sa drugim partnerom (kada razgovaraju o problemima u odnosu), ali i da racionalno zadrže svijest da te emocije koje empatično osjete nisu njihove. Riječ empatija je engleska riječ koja ima svoje porijeklo iz Njemačkog jezika (einfuhlung), a prevodi se sa „osjećati u“ ili „osjećati sa“. Empatični parovi tako su sposobni iskusiti iskrenu povezanost putem dijaloga polazeći iz različitih stavova. Posljednja važna vještina je tzv. Princip istezanja. Taj princip predstavlja najzahtjevniju vještinu, jer je na neki način usmjeren u pravcu „postati ono što nisam“. Bolje rečeno, postati ono što mislimo da nismo. Obzirom da je dio našeg mozga zaslužan za osjećaje, mi možemo osjećati i ona osjećajna stanja koja nismo do sada, radi procesa socijalizacije, doživljavali. I ta činjenica omogućava nam da osjetimo kako se naš partner osjeća, iako su nam ti osjećaji nepoznati i nikada ih nismo doživjeli i osjetili. Kako da osjetimo i nađemo taj osjećaj. Odgovor leži upravo u našim partnerima. „Oni na nas viču i vrište upravo iz mjesta na kojima trebamo rasti“. Naši partneri daju nam putokaz svakodnevno, no bez empatičnog dijaloga i ostalih preduvjeta nećemo ih čuti i razumjeti.