Kibernetski pristup u psihoterapiji

Škola Kibernetike Psihoterapije formalno je osnovana početkom 1990. godine u Zagrebu u Hrvatskoj. Registrirana je na odsjeku Psihijatrije Medicinskog Fakulteta u Zagrebu. Proces organizacije i osnivanja škole usko je povezan s vizijom i aktivnostima Prof. Graham Barnes-a (već dulji niz godina živi i radi u Švedskoj). On je ujedno i jedan od vizionara razvoja psihoterapije u budućnosti i na neki način pobornik novog pristupa u poimanju psihoterapije i samog psihoterapijskog rada u teoretskom i manjim ili većim dijelom, u praktičnom smislu. Početak ideje je krenuo od interesa samog Prof. Barnesa o tome kako teorije oblikuju terapeuta i njegov terapijski rad, tj. njegovu terapiju. Bio je učitelj TA i nakon toga je shvatio da je takvo promišljanje i pristup u radu i istraživanju ne uklopiv u ideju daljnjeg podučavanja TA kao definitivne teorije sa svojim «istinama».

Sama ideja Kibernetike psihoterapije koju je Prof. Graham Barnes predložio kao ideju psihoterapije budućnosti temelji se na nekoliko temeljnih izmjena u dotadašnjem shvaćanju psihoterapijskog rada i teorije koje otvaraju put prema potpunom propitivanju i potpunom rekurzivnom preispitivanju svake terapeutske pretpostavke u teoriji i praksi, te kretanja u smjeru etičke, ekološke i kibernetske teorije i prakse. Kako bi to jasnije predočili, prezentirat ćemo temeljne izmjene i ideje teorije bez teorije. Promjena koju je Graham Barnes predložio potaknuta je idejom da niti profesija niti klijenti ne trebaju još jednu teoriju ili tehniku koja obećava brda i doline. On predlaže promjenu u konceptualizaciji terapijeskog rada i praksi iz epistemologije prema ontologiji pomoću hermeneutike. Kako bi jasnije predočili značenje takvog promjenjenog načina razmišljanja važno je pojasniti pojmove epistemologije, ontologije, hermeneutike, kibernetike prvog i drugog reda te pojam autopoiesis. Još je davne 1948 godine Norbert Wiener rekao da je «Kibernetika je nauka o upravljanju i komunikaciji u složenim dinamičkim sistemima. Povratna sprega (feedback) kao princip veza i regulacija u složenim dinamičkim sistemima zajednički je termin za mašine, životinje i čovjeka, tj. za tehničke, biološke i društvene sisteme». Kibernetika razrađuje konkretne metode pomoću kojih čovjek generira i prima signale koji sadrže informacije o ponašanju nekog objekta. Prilikom funkcioniranja nekog realnog sistema stvara se velika masa informacija, a metodama kibernetike mogu se iz njih izdvojiti upravo one koje su neophodne radi svrsishovitog utjecaja na formiranje ili funkcioniranje danog sistema. Daljnji doprinos primjeni kibernetike na području izučavanja ljudi i društvenih sistema dao je fizičar Heinz Von Foerster. On dugo vremena bio fasciniran odnosom između opservera i opserviranog te je uz podršku Viktora Frankla publicirao mehaničku teoriju o fiziološkoj memoriji te je osnovao je BLC – Biological Computer Laboratory na Sveučilištu Illionois čiji je rad bio fokusiran na “proučavanje kompjuterskih principa kod živih organizama”.Kibernetika prvog reda je kibernetika promatranih sistema, a kibernetika drugog reda je kibernnetika kibernetike ili kibernetika promatrajućih sistema. Pojednostavljeno to bi značilo kako ja razumijem razumijevanje onog što se događa u nekom sistemu te kako moje razumjevanje mene koji razumije razumjevanje funkcioniranja toga sistema određuje da razumijem i dalje tumačim razumijevanje svog tuamačenja i razumjevanje sistema koji promatram. Gregory Beatson (1979) poznati kibermetičar rekao je o epistemologiji slijedeće:

«Epistemologija je po definiciji namjera specificiranja kako određeni organizam ili skupina organizama spoznaju, misle i odlučuju», dok je Heinz Von Foerster (1990.) za epistemologiju rekao da je «teorija razumijevanja..». Također se može pojasniti i okvir epistemologije kroz prizmu njenog djelovanja koje je usmjereno na proučavanje bioloških dispozicija i psihosocijalnih setova pretpostavki na kojima se temelji nečiji pogled na svijet, nečije razumijevanje i ponašanje. Za daljnje razumijevanje uloge epistemologije u terapijskom radu kakvog predlaže kibernetika psihoterapije nužno je podvući razliku između linearne epistemologije i nelinearne – kibernetske epistemologije još nazvane sistemska, ekološka, ekosistemska, cirkularna ili rekurzivna epistemologija.
Kibernetska epistemologija počinje ocrtavanjem obrazaca rekurzija kroz obadvije strane različitosti. Pažnja se ne pridaje identificiranju terapeuta i klijenta kao odvojenih čimbenika koji djeluju jedan protiv drugog već kibernetika traži obrasce koji povezuju obadvije komponente (terapeuta i klijenta) kroz feedback strukturu. Pojam epistemologije koristi se dvostruko – kako bi naznačili:

  • KAKO netko misli, održava spoznaju i kako odlučuje, te
  • ŠTO netko misli, spoznaje i odlučuje.

Važno je naglasiti kako to kako netko spoznaje je neodvojivo od toga što netko spoznaje. Sva ljudska bića dijele bazične epistemološke operacije ocrtavanja razlika, ali unatoč tome svatko od nas razvija različite epistemologije.

Barnes navodi da nam kibernetska epistemologija sugerira (Barnes,1994.)

  1. Da ja mogu opservirati samo ono za što sam biološki strukturiran da opserviram.
  2. Nema opservacije neovisne od opservera.
  3. Moje opservacije su zatvoreni loop-ovi (petlje).
  4. Moje opservacije će mi dati što ću dobiti. Što dobivam je ono što vidim.
  5. Moje opservacije su i akcije-djela, i ja ne mogu da ne djelujem, što znači da ne mogu da ne opserviram.
  6. Opservirano se mijenja kroz opservaciju, i opserver se mijenja u opserviranju.

Sljedeći važni pojam je pojam hermeneutike koja je počela kao teorija interpretacije tekstova i to posebno mitskih sakralnih tekstova čiji cilj je bio da razvije metode koje će nas osloboditi svih predrasuda i stvoriti objektivnu analizu onog što je stvarno tamo a kao ideal se smatrala je potpuna dekontekstualizacija teksta. Suprotni pristup shvaća akt interpretacije primarnim, razumijevajući ga kao interakciju «horizonta» kojeg je stvorio tekst i «horizonta» koji mu donosi interpretator. To bi značilo da svako čitanje ili slušanje teksta konstituira akt koji mu daje značenje kroz interpretaciju. Takvo načelo se u okviru kibernetske psihoterapije primjenjuje na kontekste cjelokupne komunikacije i konverzacije među terapeutom i klijentom u individualnoj psihoterapiji i među klijentima i terapeutima u grupnoj, partnerskoj, obiteljskoj terapiji ili u radu sa organizacijama i kolektivima unutar zadanih sustava.Daljnji važan pojam je pojam ontologije/grč (ono što jest)-učenje o općim fundamentalnim i konstitutivnim određenjima bitka (Klaić, 1972.).Ontologija proučava postojanje i način na koji nešto postoji tj. definira način na koji pojedinac vidi svijet oko sebe.

Autopoetičnost kao pojam je u teoretskom smislu i onime što pojašnjava i znači na tragu poimanja terapije kako je sugerira kibernetika psihoterapije. Poiesis je Grčki termin koji znači produkcija-proizvodnja-stvaranje. Kao neologizam pojam se prvi puta pojavljuje 1974 godine u članku Varele, Maturane i Uribe-a. Autopoiesis znači autoprodukcija-autostvaranje-samostvaranje prema kojem su živa bića viđena kao sistemi koji sami sebe produciraju na neprestani način, te se može reći da je autopoetični sistem istovremeno stvaratelj i stvoreno ili producent i produkt (Mariotti, 2006., www.oikos.org) Maturana i Varela napominju da su «Autopoietični sistemi simultano su autonomni i ovisni sistemi i ta pozicija je paradoksalna». To je mreža procesa stvaranja u kojoj je funkcija svake komponente sudjelovanje u stvaranju ili transformaciji drugih komponenti mreže. Tako cijela mreža stalno “stvara samu sebe”. Nju su stvorile njezine komponente i zauzvrat ona stvara svoje komponente. U živim sustavima produkt njihova djelovanja je njihova organizacija Autopoesis je, napominju Maturana i Varela, organizacija zajednička svim živim sustavima (Mariotti, 2006.; www.oikos.org). Za razumijevanje takve konstitutivne dinamike živih organizama potrebna je kombinacinja linearnog i sistemskog razmišljanja ili kompleksnog razmišljanja (kako ga je nazvao Edgar Morin) jer se može reći da su ljudska bića kao živi organizmi također cirkularno organizirana (Mariotti, 2006., www.oikos.org). Iz navedenog je jasno da je pojam i ideja autopiesisa značajna za rad sa ljudima u kontekstu psihoterapijske prakse i teorije koja ju oblikuje i koja se iz nje razvija i sami time joj određuje smjernice za razvoj. Barnes (1994.) smatra da je psihoterapija u svom radu s pojedincima, porodicama, grupama, i organizacijama, i porukama između njih ne može biti limitirana teorijskom epistemologijom koja daje objašnjenje jer psihoterapija uključuje «interpretaciju». A to je velika moguća zamka. Iza interpretacije je razumijevanje. Za psihoterapiju prema kibernetici psihoterapije put od epistemologije (kako znamo ono što znamo) do ontologije (biće koje zna i koje je poznato) je kroz hermeneutiku (kako ovaj način mišljenja i znanja razumije drugo biće koje misli i zna, kako razumijevanje drugih oblikuje samog sebe). Što bi značilo da je razumijevanje samoreprezentativno – samoreferentno i da mi jako utječemo na način na koji razumijemo razumijevanje i tu se postavlja pitanje razlike u načinu na koji smo razumjeli naše razumijevanje onog što nam je klijent rekao da on razumije.

Temeljne pretpostavke i specifičnosti kibernetike psihoterapije duguju svoje smjernice vrlo inovativnoj grupi teoretičara i praktičara komunikacije i psihoterapije koja je učila i razvijala svoje teorije i tehnike pod utjecajem Gregory Beatsona i Miltona Ericksona u institutu Paolo Alto (Watzlawick, Weakland i Fish, 2003.) To su slijedeće smjernice:

  1. usmjerenost na procese i obrasce nastajanja problema i korištenje tog znanja za stvaranje obrazaca koji će donijeti promjenu;
  2. usmjerenost na budućnost a ne na prošlost;
  3. usmjerenost na proširenje mogućnosti izbora i “svaka osoba je posebna i specifična” pa se ta specifičnost njeguje;
  4. usmjerenost na njegovanje “individualnih stvarnosti” i kako su one postavljene tj.- kakva je «ta» konstrukcija svijeta.

Pristup u radu s klijentima koji kibernetika psihoterapije sugerira jest kroz kontekst hipnoterapijskih fenomena i tehnika. Hipnoterapija se sugerira kao kontekst komunikacije s klijentovim nesvjesnim resursima s ciljem kreiranja ciljeva i ishoda u budućnosti kako je to sugerirao i inicirao Milton Erickson najpoznatiji suvremeni hipnoterapeut zaslužan za veliku renesansu hipnoterapije u prošlom stoljeću i za poticanje teoretskog i znanstvenog utemeljivanja hipnoterapije. Erickson je istaknuo (1980.) da «hipnoza, kao i svaka druga psihoterapijska procedura, treba biti gledana kao pristup problemu, a ne kao kraljevski put za postizanje čuda.». On je razvio široko prihvaćen sustav psihoterapije iz kojeg je proizašlo i nekoliko uspješno deriviranih pristupa od kojih je i kibernetika psihoterapije uspješno preuzela mnoge smjernice. Takav terapijski model umjesto patologije ističe snage i sve što je kod pojedinca dobro i prikladno te taj model predlaže metode koje su korisne za kratku terapiju kao i za dugotrajno lječenje ozbiljnih psihičkih bolesti (Betty Alice Erickson prema Dumont i Corsini, 2004.). B. A. Erickson (2004.) ističe neke od karakteristika takvog pristupa i navodi:

«Nesvjesno se smatra odlagalištem svega što je tijekom života naučenoi djeluje na načine kojih nismo svijesni. Terapisjka upotreba tih izvoraintegralni je dio terapije. Hipnoza je sredstvo za komunikaciju sa nesvjesnim i prijenos informacija koje se mogu koristiti svjesno i nesvjesno. Ericksonova terapija utemeljena je na realitetu i orjentirana na budućnost, ali se «uvid» kao takav ne smatra potrebnim. Iako se neposredne intervencije i zadaće mogu smatrati prikladnima, mnoge se teme obrađuju posredno. Klijenti se smatraju stručnjacima za vlstitu ličnost i osobu. Posredna intervencija omogućava klijentu da fleksibilno koristi ono što je za njega u danom času najbolje, te da na dubljim razinama upamti i razumije ostale djelove intervencije kad za to bude vrijeme. Izuzetno je važno brižljivo opažanje i upotreba svega što klijent iznosi. To je terapija ekspanzije, ne oduzimanja;terapija koja klijentov vlastiti svijet koristi kao oruđe ozdravljivanja.»

U kibernetici psihoterapije se naglašava da sistem čine terapeut i klijent, te da terapeut nikako ne može biti i nije objektivan te koncept objektivnosti ne postoji u ideji odnosa.Veliku važnost prema kibernetici psihoterapije ima odgovornost terapeuta za kreiranje terapijske atmosfere, za započinjanje promjena, za poticanje i ohrabrivanje klijenta te za korištenje širokog raspona etički i ekološki učinkovitih izvora za postizanje klijentovih legitimnih ciljeva. Prema kategorizaciji kibernetika psihoterapije nikako ne ulazi u skupinu psihodinamskih škola i pravaca već u neo humanističke pravce psihoterapije sa naglaskom na ekologiju, etiku, epistemologiju, hermeneutiku i ontologiju svake individue i njene okoline.

Veliki utjecaj na razvoj kibernetike psihoterapije imali su Gregory Beatson, Milton Erickson, Paul Watzlawick, Virginia Satir, Gordon Pask, Ernest Rossi, J. Haley, Martin Buber i egzistencialistička filozofija, Zen budistička misao sa svojim poznatim zen pričama ( koje upravo imaju za cilj komunikaciju sa nesvjesnim potencijalima sa ciljem poticanja promjene što se može postizati i sa pričanjem kratkih priča u terapiji kakvu sugerira kibernetika psihoterapije) Humberto Maturana, Francisco Varela, Fritjof Capra i dr.

Poseban značaj koji proizlazi iz teorije i razumijevanja psihoterapije kako je promišlja kibernetika je važnost proučavanja i kreiranja samo korektivnost terapijskih teorija i samoreferentnost tih teorija na same sebe pa je sa time i područje kojim se bavi kibernetika psihoterapije i područje korektivnosti psihoterapije kao stručne i znanstvene discipline- te se govori o psihoterapiji psihoterapije.