Tjelesna psihoterapija

Tjelesna Psihoterapija je grana somatske psihologije i psihoterapije sa korijenima u kliničkoj psihologiji i u radovima Pierre Janeta i Sigmunda Freuda.Tjelesna psihoterapija se odnosi i adresira i tijelo i um kao cjelinu sa idejom o cjelini i recipročnoj među povezanosti tijela i uma (http://en.wikipedia.org/wiki/Body_Psychotherapy). Termin tjelesna psihoterapija se prvi puta službeno počinje registrirati u 1980 – tim godinama sa pojavom prvih tjelesno orijentiranih psihoterapijskih organizacija. Neka razmatranja spominju Sigmunda Freuda kao osobu koja je pokrenula psihoterapiju navodno 1892 ali je zaboravljena činjenica da je rad Dr. Pierre Janeta prethodio Freudu najmanje sedam godina, da je Freud od njega i na temelju njegovih studija i saznanja učio, i da se danas Janeta može smatrati prvim pravim tjelesnim Psihoterapeutom (Young, 2005.).Tako da je psihoanaliza koja je krenula kao tjelesno orjentirana psihoterapija u kojoj je Freud na počecima koristio na tijelo orijentirane suptilne tehnike uskoro napustila koncept orijentiran na tijelo i fokusirala je svoje aktivnosti kroz «orijentaciju na razgovor» te kroz taj put pokušavala utjecati na tijelo. Doprinos Janeta je ogroman gledajući iz današnje perspektive te se samim time razmatranja koja spominju da novi pristupi psihoterapiju obavezno trebaju uključivati i na tijelo orijentirane fokuse te koji promatraju čovjeka kroz prizmu utjelovljenog uma ustvari svoja smatranja mogu promatrati i kroz povijesnu perspektivu prvog na tijelo orijentiranog psihoterapeuta i samim time ideja o novim pristupima i saznanjima postaje smiješna jer je stara više od 100 godina. Janete je također izvršio i značajan utjecaj na Junga koji je na osnovi nekih Janet-ovih podataka razvijao svoju teoriju o kompleksima te o ektrovertiranim i introvertiranim osobnostima iz Janet-ovih teorija o hipotoniji i asteniji (Young, 2005.). Jedna od vrlo važnih postavki koju je razvijao Janete je ideja o rapporu, kao empatičnom i na tijelo orijentiranom konceptu koja je vrlo slična kasnijoj teoriju proizašloj iz Psihoanalize, o transferu i kontra transferu te je poslužila i razvijala u raznim smjerovima do današnjeg koncepta o «tjelesnoj rezonanciji» koja je jako važna kod rada terapeuta i klijenta. Još jedna važna osoba u razvoju na tjelo orijentirane psihoterapije je i Albert Adams koji je bio Janetov suvremenik te je objavio niz značajnih radova u razdoblju od 1891-1910 koji su uključivali razmatranja i terapijska iskustva u radu sa ljudima u kojima se uključivalo tijelo, a njegova istraživačka i teorijska stremljenja su znatno povezana sa radom Franza Antona Mesmera koji je djelovao oko 130 godina prije njega (Tyrel, 2005.). Mesmer je po mnogima otac psihoterapije i inicijalni pokretač grane psihoterapije nazvana Hipno psihoterapija, a pojam kao što je «mezmerizam» koji u svakodnevnom govoru cilja na «hipnozu i hipnotiziranje» potječe od njega. Krajem 19-stog i početkom 20-og stoljeća bilo je također značajnih filozofskih, medicinskih,umjetničkih inicijativa koje su u promišljanje o rastu i razvoju čovjeka uključivale i kao značajno promatrale tijelo i rad sa tijelom te su kao rezultat toga proizašle mnoge važne kasnije ideje i pokreti na zapadu. Cijela podjela na tijelo i um u zapadnom svijetu značajno utočište «duguje» i Decaresovoj misli iz 17 stoljeća o podjeli na um i tijelo, pritom dajući primat umu (Capra, 2001.).Slijedeće značajno mjesto za razvoj psihoterapije orjentirane na tjelo pripada jednom od, u početku, najbližih Freudovih učenika Wilhelm Reichu koji je nakon nekoliko godina rada sa Freudom počeo razvijati svoje ideje o funkcijama orgazma i seksualne energije a vezano uz pojavu neuroza i histerija te se svojim razmišljanjima sve više počeo razilaziti od Freuda (Millon, 2004.). Godine 1927 su počeli Reichovi prvi konflikti sa Freudom jer je Freud odbio biti njegov terapeut. Reich je nakon svoje tridesete sve više razvijao stajalište da je psihoanaliza slabo učinkovita i da se previše bazira na ideji psihe, a da ne uzima u obzir odnos psihe i tijela. Godine 1933 pokušao je, sa oduševljenjem prema Marksovim idejama, spojiti psihoanalizu i Marksizam što je naravno izazvalo nove kontroverze u psihoanalitičkoj zajednici u to doba. Nakon Beča seli se u Berlin međutim Berlinska psihoanalitička zajednica je imala mnogo problema radi Reichovih komunističkih ideja, a komunisti su imali problema sa njegovim idejama vezanim uz sex. Iz Njemačke se Reich seli u Dansku, a godine 1935- te bio je izbačen iz svih psihoanalitičkih društava. Iz Danske se kasnije seli u Norvešku, te ga konstantno napadaju radi njegovih radikalnih vjerovanja. U Norveškoj je osnovao istraživački laboratorij u kojem je radio istraživanja sa parovima tijekom seksualnog odnosa. Pred sam početka drugog svjetskog rata 1939 godine seli se u Sjedinjene Američke države gdje nastavlja svoj rad i istraživanje proširujući djelovanje na polje fizike i biologije te na područje edukacije terapeuta iz područja nove terapije – karakterne analize kasnije nazvane vegetoterapija. U narednom periodu nastaje i jedno njegovo vrlo značajno djelo kojim je dao veliki obol kritici fašizma te je izdao knjigu «Masovna psihologija fašizma» (Reich, 1947., 1997.). Centar Reichovog rada je bilo ujedinjavanje i objedinjavanje psihe i tijela. Reich je vjerovao da je podjela psihe i tijela uzrokuje uništavanje i jednog i drugog i našeg planeta u cijelosti, te nam to dozvoljava da vodimo ratove (http://www.orgon.org). Postavio je bazu za mnoge današnje relevantne pod grane tjelesne psihoterapije i njegovo poimanje se može sažeti u ideju da je tijelo energetska osnova svake ličnosti koja predstavlja jedan složen energetski sistem koji je auto regulativan a istovremeno je uključen u druge energetske sisteme i u kozmički sistem (Berger, 1980.).To je bio i razlog iz kojeg je u terapijskom radu pristupao i radio sa tijelom. Razvio je koncept tkz «orgonske energije» koja se nalazi i pojavljuje u čovjeku kao rezultat uzbuđenja- seksualnog uzbuđenja. Tvrdio je da je riječ o kreativnoj zdravoj energiji koja se nalazi svuda u prirodi i u nama i struji u smjeru od glave prema stopalima i unazad (Berger, 1980.). Smatrao je da protok energije može biti slobodan u potpunosti, djelomično ili trajno sputan pa je samim time ličnost kroz koju prirodan energija teče nesputano spontana , puna energije, osjetljiva i spretna. Takva ličnost je prema Reichovoj teoriji zdrava i sposobna u potpunosti živjeti sve svoje kapacitete i u potpunosti se prepuštati seksualnom aktu za razliku od osoba kod kojih postoji niz blokada iz kojih proizlazi nesposobnost sučeljavanja sa sobom i okolinom. Razvio je razne inovativne tehnike i načine rada sa tijelom, tjelesnom energijom i otporima. Narušavanje cjelovitosti nastaje raznim neadekvatnim zabranama u djetinjstvu, u prvom redu kao vizualno verbalni utisak, a kasnije i kao navika grupe mišića da ostanu zategnuti kao što se dešava kada želimo zadržati pojavu nekih osjećaja primjerice bijesa, straha, tuge ili seksualnog uzbuđenja. Tipičan način blokade je pritisak na dijafragmu kroz zadržavanje disanja i osjećaj se ne pojavljuje do kraja jer se zaustavlja (Berger, 1980.). Prema Reichu takvim blokiranjem se protok energije blokira i nakon opetovanih ponavljanja ovakvog blokiranja dolazi do formiranja obrasca mišićnih reakcija te samim time i do specifičnih mišićnih blokova i tkz. «mišičnog oklopljavanja». Poznati primjer jedne od njegovih tehnika je ležanje klijenta na krevetu te duboko disanje uz podupiranje ispuštanja nevoljnih zvukova pri svakom izdisaju kako bi se postepeno slamali mišićni blokovi nastali kontrakcijama prilikom primjerice raznih strahova (koji utječu da se zadrži protok zraka na način da zablokiramo i stisnemo prirodno disanje) i kako je tvrdio anti prirodnog/životnog procesa socijalizacije. Tvrdio je da je postura tijela i vanjski izgled čovjeka pokazatelj onog što se unutar čovjeka dešava i razvio je ideju karakternog oklopa i karakterne analize.

Funkcije «mišičnog oklopa» prema Reichu su (http://www.orgon.org):

  • Drži potencijalno eksplozivne emocije «unutra».
  • Čuva od emocija drugih ljudi.
  • Muškarci imaju problem sa otklanjanjem oklopa jer su naučeni da potiskuju osjećaje i emocije.
  • Osoba koja je oklopljena ne osjeća oklop kao takav.
  • Tjelesni oklop i karakterni oklop su esencijalno ista stvar. Njihova funkcija je nastojanje da se zaštitimo od boli ne izražavanja stvari za koje nas društvo uči da ih ne bi trebali izražavati. Mišićni oklop je karakterni oklop izražen u tijelu.
  • Oklopljivanje je zbroj ukupnih mišićnih stavova koje osoba razvija kao obranu protiv probijanja emocija, naročito anksioznosti, bijesa i seksualne uzbuđenosti. Karakterni oklop je zbroj ukupnih godina mišićnog stava koji je također inkorporiran u karakter neke osobe.

Reich je tvrdio da oklopljavanje može voditi i dovesti do ozbiljnih bolesti kao što su rak, artritis i reumatizam. Uveo je pojam prstenova i segmentacije oklopljavanja tijela te je smatrao da su blokovi u tijelu kontarkcije organizma te koje onemogućavaju slobodan tok energije. Bio je uvjeren da se blokovi pojavljuju u obliku prstena na mnogo mjesta u tijelu te je segmente je podijelio na (Toton, Edmonson, 1997):

  1. OČNI
  2. ORALNI
  3. VRATNI
  4. PRSNI
  5. DIJAFRAGMALNI
  6. ABDOMINALNI
  7. TRTIČNI

Tvrdio je da kada dođe do blokade u nekim dijelovima tijela da naše tijelo izgleda isprekidano te da nema prirodnog tijeka energije (orgonske energije) koja se manifestira reaktivno prirodno kroz tijelo. To je usporedio sa zmijom koja kada pomakne jedan dio taj pomak se reflektira na ostatak njenog tijela.Tijekom rada u terapiji fokusirao se na cilj da se ponovo uspostavi cjelokupno ljudsko funkcioniranje kroz slamanje zakočenosti (mišićnih oklopa) i ponovnog uspostavljanja tijeka orgonske energije koja se nalazi u nama i oko nas..

Tvrdio je da se svatko od nas sastoji od tri sloja: srži, srednjeg sloja i površine. U srži se prema Reichu nalazi «orginalni um», kapacitet za ljubav i kreativnost. Srednji sloj većina ljudi doživljava kao stvarno ja (često se uspoređuje sa Frudovom idejom nesvjesnog). Vanjski dio ili površina je sloj kontrole (Toton, Edmonson, 1997).

Na temelju Reichovih učenja razvio se niz grana tjelesne psihoterapije koje su dalje razvijale i modificirale teorije, tehnike i pristupe tjelesnom psihoterapijskom radu. Te se grane, koje su se razvijale na temeljima Reichove teorije i prakse nazivaju Neo Reich-anske terapijske grane i škole. Najpoznatije su bile Bioenergetska analiza Alexandra Lowena, Radix terapija Charlesa Kelli-ja i druge. Druga poznata grana se razvila iz radova Arnie i Amy Mindella koji su radili sa tkz. «spavajućim tijelom», te su razvili ideje na osnovi Jungovih teorija o tome da je bolest smislena ekspresija nesvjesnog uma, te je njihov pristup često nazivan kao integrativan pristup bolesti koji adresira kulturnu, emocionalnu, duhovnu i fizičku povezanost koju bolest pokazuje (http://en.wikipedia.org/wiki/Body_Psychotherapy). A od suvremenih pravaca tjelesne psihoterapije značajno mjesto zauzima Biosinteza koju je razvio David Bodela koja u radu naglašava somatski dijalog između terapeuta i klijenta. Danas je tjelesna psihoterapija u velikom zaletu i zamahu kako u Eurpi tako i u Americi te je uključena kao zasebna priznata grana u Europsku krovnu udrugu za psihoterapiju. Iako postoje velike ili nezanemarivo male razlike u shvaćanju rada, u teoretskim i praktičnim pristupima u psihoterapijskom radu među tjelesno orijentiranim psihoterapeutima moguće je izdvojiti neke zajedničke karakteristike u pristupu i radu na tijelo orijentiranih terapeuta ( Young, 2005.):

  • Kao izvor informacija o klijentovom ukupnom stanju u kojem se nalazi, i to ne samo u smislu vidljivog govora tijela, već i u suptilnijem smislu kreiranja emocionalne atmosfere;
  • Kao ulazna točka za promjenu, kroz zaobilaženje potencijalnih intelektualnih otpora promjeni, izbjegavanju transfernih projekcija i smekšavanju karakternog oklopa;
  • Tijelo – značajno kao i «um»- kao još jedan pogled na klijentovo cjelokupno «tijelo-um» iskustvo;
  • Kao skladište emocija i memorija- postoji značajna baza istraživanja koja indicira da su memorije sadržane i da se nalaze i u tijelu- somatski;
  • Kao «vozilo» za psihološke intervencije pri čemu se obraća pažnja na svjesnost tijela koja može značajno doprinijeti poboljšanju klijentovog cjelokupnog funkconiranja;
  • A terapeutovo tijelo se promatra kao važan izvor informacija o kontra transfernim reakcijama.

Važno je napomenuti da je na tijelo orijentirana psihoterapija u posljednjih desetak godina počela zauzimati vrlo značajno mjesto u priznatim znanstvenim i praktičarskim krugovima te da su mnoga istraživanja pokazala da je efektivan rad sa traumama nemoguć bez rada sa tijelom a istraživanja na području neuro biologije su dala dodatni značaj važnosti rada sa tijelom kako bi se efektivno poticao razvoj individue te mu se pomoglo da prevaziđe emocionalno, kognitivno somatske probleme i poremećaje (Young, 2005.).