Kada govorimo o zdravlju u kontekstu psihoterapije tada razmišljamo o mentalnom zdravlju koje je moguće definirati na različite  načine kroz različite paradigmatske uglove gledanja. Ovom prilikom želim naglasiti da mentalno zdravlje ne podrazumijeva odsustvo „psihičkih/mentalnih bolesti“ koje bi se dale definirati i svrstati u klasične dijagnostičke kategorije. Mentalno zdravlje i mentalna bolest nisu suprotni krajevi spektra već potpuno različiti koncepti. Mentalno zdravlje je puno više od same činjenice odsustva „mentalne bolesti“. S aspekta humanističke paradigme  to je čovjekova sposobnost „samo aktualizacije“ i  aktivan koncept  posjedovanja visoke razine autentičnosti i svjesnosti. Pojam mentalnog zdravlja podrazumijeva vještinu samo refleksije i otpornost za nošenje sa svakodnevnim izazovima i stresovima. U današnjem društvu visoki postotak ljudi ima poteškoća zbog  niskog samopouzdanja i  samopoštovanja, zbog depresivnih i anksioznih simptoma što se često povezuje  s idejom mentalnog zdravlja. Radi se međutim o  poteškoćama koje  nemaju nikakve veze sa mentalnom bolešću. To su najčešće prirodne reakcije na stresne  životne događaje  i situacije koje su u određenom trenutku preteške ili su bile preteške. Važno je pomoći da ljudi to razumiju i to je jedna od vrlo važnih funkcija psihoterapije kao praktične i znanstvene discipline.  Stoga je obaveza i zadaća stručnjaka na području mentalnog zdravlja,  psihoterapeuta posebno,  da educiraju ljude o načinima kako si  sami mogu pomoći i kako je važno da se takve poteškoće automatski  ne patologiziraju ili medikamentiziraju. Pružanje i  način  pružanja adekvatne emocionalne  podrške osobi koja je u poteškoći najsnažniji je  preventivni faktor kojim možemo pomoći drugima, a i sebi, kada smo u poteškoćama. Većinu navedenih  problema  moguće je  rješavati  usvajanjem kvalitetnijih socijalnih i emotivnih vještina koje je također moguće usvojiti i naučiti kroz psihoterapiju pri čemu ključnu ulogu igra razvijanje i podizanje svjesnosti  pojedinca o načinima kako živi i što može mijenjati  u načinima kako se odnosi prema sebi, kako razumije sebe i svoje kontakt s okolinom i samim sobom. Tako je puno problema  moguće   prevenirati kroz emocionalnu edukaciju koju proces suvremene psihoterapije također podrazumijeva. Emocije  nisu podređene mislima niti  ih je moguće kontrolirati mislima, odnosno, kako to neki autori zgodno navode, moguće ih je kontrolirati i predvidjeti isto onoliko koliko možemo zaustaviti i kontrolirati kihanje (Damasio, 1999). Međutim, možemo ih biti svjesni i svjesno ih prihvaćati što utječe na načine kako razmišljamo  o sebi, upoznajemo se i razvijamo se. Emocije su ključni biološki fenomen za rast i razvoj svakog čovjeka te za transformaciju i mijenjanje  svakog čovjeka. Psihoterapija ima snažnu preventivnu funkciju u smislu zadovoljstva vlastitim životom i samim sobom. Ključno za  zadovoljstvo i razvoj svakog pojedinca je osvještavanje i razumijevanje vlastitih životnih iskustava,  naročito teških iskustva, jer je to način kako dajemo smisao i povezanost svom životu. Tako učimo kako prevenirati ponavljanje sličnih teških događaja u vlastitoj budućnosti, i što je možda još važnije, preveniramo slična iskustva u  životima  naše djece ( Siegel, 2011.) Psihoterapija je preventivni proces učenja o načinu kako mogu biti zadovoljan u odnosu sa sobom i okolinom te težiti ostvarenju životnih ciljeva.