U drevnim kulturama ili duhovnim disciplinama često je pred nekog tko je želio biti iniciran i krenuti putem nepoznatog tragajući za odgovorima na pitanja koja su bila od njegove važnosti za smisao žiljenja, bio stavljen neki obred ili zadatak kojim je trebao zakoračiti na taj put. Taj zadatak je često uključivao riskiranje i neizvjesnost, dakle različitost od stalnosti kako bi započeo promjenu i na taj način novo učenje. Ovaj kratak uvod sam napisao kako bi se nadovezao na tekst iz prošlog broja u kojem sam spominjao vrlo štetne roditeljske obrasce ponašanja kojima posesivno vezuju svoju djecu uz sebe te kako se početi mijenjati u odnosu na štetna vezivanja. Želim  skrenuti pozornost na situacije u kojima su djeca odrastala u takvim relacijama sa svojim roditeljima da je obrazac posesivnosti, zahtjevanja, okrivljavanja i konrtoliranja bio do te mjere izražen da se djete razvilo u odraslu osobu koja na emocionalnoj razini živi i dalje tu ideju da je bez svog roditelja bezvrijedno. Jer je ideja i poruka“ Bez mene ti si ništa“ jedana od mogućih pogubnih poruka i bazičnih uvjerenja koje djete u takvoj konstelaciji počinje živjeti i u nju vjerovati. To su djeca koja unatoč tome što naizgled imaju sve uvjete za razvoj i napredak ostaju duboko u sebi nesretna i uvjerena da nemogu sama rješavati probleme i suočavati se sa zadacima i izazovima te ne potižu uspijehe.Takve odrasale osobe ostaju i dalje do te mjere vezane uz svoje roditelje da kada i ako napuste svoje domove imaju veliku poteškoću adekvatno funkcionirati sa svojim životom, svojom obitelji i svojom djecom jer su preopterećeni strahom i emocionalnim brigama za roditelje i načinom kako je roditeljima. To zna biti vrlo opterećujuće i naizgled jednostavno za nekog promatrača takve situacije no ustvari je sama osoba u velikom unutarnjem razdoru i često je prate osjećaji krivnje te nesvjesno i dalje prakticira obrasce ponašanja koji su karakterizirani brigom za roditelje i jesu li sretni, te kako da ih se učini sretnima i što sve da se učini kako bi oni bili sretni. Dakle i dalje je prisutan nesvijesno zabrinjavajući napor oko sreće roditelja i što bi roditelji mogli reći oko svakog poteza. Dakle govorim o situacijama kada mi patimo radi unutarnjih glasova i misli kojima se opterećujemo a vezani su upravo na našu dinamiku jesmo li dobro postupili iimamo li pravo na svoj život, sreću i zadovoljavanje svojih potreba. A sa druge strane disfunkcionalna zabrinutost i krivnja za zadovoljstvo načinom na koji roditelji vode i žive svoje živote, rješavaju svoje praktične svakodnevne izazove i nose se sa samoćom, tugom, strahom i ljutnjom. Da se vratim na priču sa početka teksta i podsjetim da je za svaki odmak od stalnosti potreban rizik i preuzimanje odgovornosti kako bi nešto novo naučili o sebi i svom životu. Jedan od načina za početak i prvi korak je osvještavanje načina na koji živimo i podržavamo svoje neželjeno stanje.Ako sami sa time imamo poteškoća dobro je ptražiti savjetodavno psihoterapijsku pomoć i krenuti u psihoterapijski proces rada na sebi.