Odlučio sam pisati o jednoj specifičnoj emociji koja je toliko sveprisutna i vrlo utjecajna u svakodnevnom životu čovjeka, a to je osjećaj srama i sram kao duboko intimna stvarnost mnogih ljudi. U ovom slučaj osvrnuti ću se na pojašnjavanje prisutnosti srama te kako se osjećamo i što radimo kada osjetimo sram i kada želimo izbjeći osjećaj srama. Na početku bih definirao sram o kojem se ne govori i piše, jer je vrsta osjećaja sa kojim živimo i rjeđe ga osvještavamo u svakodnevnom procesu života, a i sam po sebi je kompleksan i jedinstven. Sram je čovjekov unutarnji osjećaj kompletnog smanjenja i nedostatnosti kao osobe. To je oblik osuđivanja sebe. Trenutak ili moment u kojem osjetimo sram može biti toliko snažno bolan i ponižavajući da možemo imati dojam i osjećaj kao da nam je ukradeno dostojanstvo. Potpuno smo bespomoćni. Niti jedan afekt nije toliko usko vezan uz dostojanstvo kao što je to sram. Osoba ima osjećaj da nije vrijedna tj. da je vrijedna odbacivanja i da zaslužuje odbacivanje. Sram je osjećaj koji je duboko u nama, a kojim osjećamo da smo izloženi i bezvrijedni. I kada se osjećamo sramotno ili osramoćeno ili posramljeno, želimo se sakriti. Sam korijen riječi „sram“ u engleskom i njemačkom jeziku svoje izvorno značenje vuče iz Indo europskog korjena riječi kam/kem što znači“pokriti se, sakriti se“. Kada osjetimo sram želimo se sakriti, često pognemo glavu, zaustavimo ramena i preokrenemo se, zaustavimo disanje, ono postaje pliće kako bi pokušali umanjiti sam osjećaj srama i na taj način se zaštititi iako je to u slučaju srama nemoguće jer obuzima cijelo naše biće. Sram je različit od osjećaja neugode jer smo se osramotili – kada se „osramotimo“ to nije toliko obuzimajuće i naš cijelokupni osjećaj sebe nije jedinstveno kompletno obuzet i izložen. Kod osjećaja srama savijemo se prema unutra kao da se pokušavamo učiniti nevidljivima. Emocija srama je za mnoge ljude toliko strašna da se radi srama počinju sve više izolirati i postaju zarobljenici straha od srama ili samog srama i krivnje o čemu ću više pisati u idućem nastavku. Sram je prvenstveno društvena emocija jer je potreban netko drugi da bi pred njim osjećali sram. Čak i kada nema nikoga oko nas osjećamo sram iz ideje da postoje određene osobe koje nas preziru, žale i neopravdavaju. Ljudi osjećaju sram iz raznih razloga i u raznim situacijama kao npr. radi svojeg fizičkog izgleda ili izgleda pojedinog djela tijela, radi neznanja, radi obiteljskih tajni, radi pripadanja određenoj skupini ljudi, radi statusa koji može biti za druge nešto vrijedno divljenja, radi rodbinske veze sa nekim tko nije omiljen i ne zaslužuje divljenje okoline, radi godina, radi bolesti itd… No ono što je zajedničko jest da je to usko vezano uz ideju da smo neadekvatni i obuzima nas u potpunosti, u trenutku kada ga osjetimo. Čest slučaj je da ljudi čine sve moguće stvari kako bi izbjegli situaciju ili mogućnost da se pred nekime izlože radi nečega. Često su mnogi dani i životni trenuci kontrolirano i brižno isplanirani kako bi izbjegli taj ponor u koji padamo ako smo izloženi sramu tj. da ga ne osjetimo. To je čest slučaj kod ljudi koji imaju potrebu biti perfekcionisti u svome poslu, životu i svemu što predstavlja vanjsku sliku, a često imaju mehanizam posramljivanja drugih ljudi i na taj način, trudeći se da budu savršeni, bježe od svog unutarnjeg osjećaja srama i bezvrijednosti koja je usko vezana uz sram prema sebi. Sram ima i svoj drugi pol – kako bi rekao C.G.Jung promišljajući o polarnostima koje nas čine, a to je polarnost ponos-sram.