vi se možemo sjetiti situacije kada se nečeg, što inače vrlo dobro znamo, ne možemo sjetiti. To nam često izaziva osjećaj nelagode i napetosti sve dok se ne prisjetimo. Ne možemo sa lakoćom preći na drugu temu ili „ne odustajemo“ dok se ne sjetimo onog što želimo reći. Na ovome primjeru može se u najkraćim crtama metaforički objasniti što su i što nam „čine“ nedovršeni poslovi. Dakle, imamo određenu potrebu koju ne možemo zadovoljiti i ostajemo vezani uz nju, a ta vezanost i ovisnost o zadovoljenju naše potrebe postaje nam opterećenje. Svakodnevno dolazimo u kontakt sa mnogim ljudima, u kontakt sa sobom i mnogim potrebama, te se dešava da ne možemo zadovoljiti potrebu koju imamo taj tren. Tada potrebu stavljamo na stranu i prvom je prilikom zadovoljavamo. Kao ljudi imamo izvrsnu sposobnost odgađanja potreba i to je kapacitet koji nam pomaže da živimo i uspostavljamo ravnotežu, kako onu unutarnju u odnosu na potrebe, tako i ravnotežu prema vanjskim okolnostima, potrebama i zahtjevima. No problem se javlja i postaje posebno značajan ako kontinuirano odgađamo svoje potrebe i trošimo energiju na njihovo odgađanje. Vežemo se uz određenu situaciju, u kojoj nismo mogli u potpunosti zadovoljiti potrebu, jer smo na mnoge načine ostali zakinuti i sa time se ne osjećamo potpuni već djelomični. Nedovršeni poslovi nisu samo poslovi koje si veliki broj ljudi svakodnevno postavlja i zbog kojih postaju prezaposleni, te zbog kojih često spominju „kada pomislim na sve što trebam napraviti, zaboli me glava“. U suptilnijem smislu, svako potisnuto i neizraženo osjećanje, svaka neizrečena misao, svaka neostvarena potreba i želja, je nedovršeni posao. Sve naše povrede i ozljede koje smo proživjeli u prošlosti, a vrlo često u odnosu sa onima koji su nam bili ili trebali biti najbliži, su na neki način nedovršeni poslovi. I to zato jer nam je najčešće problem, ne samo to što se nešto dogodilo, nego i to što nismo izrazili naše misli, osjećaje, potrebe, želje – dakle, zato jer se nije dogodilo.

Tako primjer iz psihoterapijske prakse, mlađe muške osobe u ranim dvadesetima, može dočarati što čine prošli nezavršeni poslovi. Radi situacija u kojima kao dijete nije bio utješen, zaštićen, te radi njegovog osjećaja samoće koji nije bio prepoznat od strane majke i oca, kreirao je niz zaključaka iz svojih nedovršenih poslova. U takvim situacijama nije uspio izraziti tugu, ljutnju i strah. Za njega su važne i teške situacije bile primjerice kada mu je poginuo prijatelj ili kada je radi svakodnevnog izbivanja majke i oca iz kuće bio prepušten sam organizirati svoje potrebe, osjećaje i misli sa kojima se teško nosio. Od roditelja je dobivao poruke da treba biti samostalan i čvrst. Organizirao se na način na koji dijete najbolje može – i naučio „preuzimati“ odgovornost za život. U odrasloj dobi mnoge od tih situacija se ponavljaju. Kada ima poteškoća sa samopouzdanjem, jer u onome što radi nije na razini „svojih“ očekivanja „pogubljen je“ i intenzivira se osjećaj srama. Nije naučio izražavati tugu, a niti ljutnju na adekvatan način, jer kako se ljutiti i izraziti negodovanje kada nema nikoga sa kime bi to podijelio, a i „mora“ se moći sam nositi. Očekivanje da se sam nosi sa situacijom (što je naučio u djetinjstvu) dovelo ga je do raznih problema u svakodnevnom životu. On smatra da treba sam pronaći način kako ih riješiti, bez da je svjestan svojih osjećaja i mogućnosti traženja potpore u sebi i okolini.

Dovršavanje bilo kojeg posla ili rješavanje bilo kojeg problema iz prošlosti moguće je samo u sadašnjosti. Tako sve što nam čini probleme iz prošlosti, mi nosimo u svojim mislima, osjećajima i ponašanju u sadašnjosti. I nije bitan uzrok onog što se desilo u prošlosti, već je bitno kakve su se misli, osjećaji i ponašanja razvili i djeluju u sadašnjosti. Važna je samo sadašnjost, jer u njoj možemo promijeniti način na koji funkcioniramo, organiziramo i koristimo sve svoje potencijale. U sadašnjosti je moguća promjena.