Vjerujem da se možete jednostavno sjetiti situacije kada ste pričali sa nekom osobom koja je snažno kritizirala drugu osobu i pričala o njenim „manama“. Također vjerujem da vam je poznata i situacija kada ste tako slušajući počeli shvaćati kako ta osoba koja kritizira također posjeduje upravo te i takve „mane“ o kojima priča. Taj mehanizam kontakta ili vrsta adaptacije na kontakt sa okolinom zove se projekcija. Projekcija je stav, crta, osjećaj ili način ponašanja koji zapravo pripada našoj osobnosti, ali se ne doživljava kao takav, već ga umjesto toga pripisujemo objektima ili osobama u okolini i često je doživljavamo kao usmjerenu protiv nas. Osoba koja projicira nije svjesna npr. da odbacuje druge, već vjeruje da ju druge osobe odbacuju. Projekcija se može koristiti na zdrav, svjestan i konstruktivan način prilikom planiranja neki budućih akcija, poslova i situacija. Svaki oblik ljudske kreativnosti uključuje projiciranje nas i onog što zamišljamo koristeći maštu. Projekcija kao mehanizam kontakta je način na koji smo se prilagodili i naučili prilagođavati određenim situacijama tijekom odrastanja. Kako prihvatiti da imamo kvalitete poštenja i inteligencije ako smo duboko nesvjesni toga, jer su nam govorili, i u to smo počeli vjerovati, da smo nepošteni i glupi. To je naravno ekstreman, ali ne i rijedak primjer kako u drugima vidimo neke kvalitetne osobine za koje nismo svjesni da i mi posjedujemo. Predrasuda je oblik subverzivne i destruktivne projekcije. U tom slučaju obično je vidljivo i do izražaja dolazi pojačana emocionalna reakcija prema različitostima, kao što su mržnja, ljutnja, prijezir i omalovažavanje. Događa se ustvari da dijelove sebe koje ne želimo vidjeti i prihvatiti pripisujemo npr. drugoj rasi, klasi ili suprotnom spolu i na taj način nam je lakše doći u kontakt sa našom „tamnom stranom“. To je naročito vidljivo kod osoba koje pokazuju veliku mržnju i u stanju su se destruktivno pokrenuti prema nečemu što je od njih različito kao npr. mržnja prema drugim rasama ili mržnja prema osobama koje su različite seksualne orijentacije. Iako sve to izgleda kao jednostavan proces ustvari je vrlo kompleksan, jer projekcija je i kada pridajemo drugome osjećaje, želje i misli koje su suprotne našima, kako bi dali legitimitet vlastitim uvjerenjima ili osjećajima. Primjer ovog je uvjerenje da nas partner vara, radi čega ga odbacujemo, dok zapravo mi na jednoj razini tražimo opravdanje za vlastitu ljutnju koju osjećamo prema njemu radi sasvim nečeg drugog. Nismo u stanju prihvatiti i sebi priznati što nas ljuti i na koji način se ljutimo prema partneru, već kreiramo unutarnju, a i vanjsku logičnu cjelinu koja nam tada postaje „ispravno“ opravdanje našeg osjećaja prema partneru. Dok projiciramo, teško nam je razlikovati unutrašnji svijet od vanjskoga svijeta. Osobine koje nisu usklađene s našom slikom o sebi, otuđujemo i pripisujemo ih drugim ljudima. Primjećujući u drugima one osobine koje si ne želimo priznati, izbjegavamo odgovornost za vlastite osjećaje i za osobu kakva jesmo, što nam onemogućuje da započnemo mijenjanje.

Može se reći da bez adaptivnog aspekta projekcije ne bi bilo velikih umjetničkih dijela, proizvoda mašte ili igranja šaha. Kreativna projekcija je proizvod svjesnog čina i ne ometa svakodnevno funkcioniranje dok je god u okvirima kreativnosti i zadovoljavanja potreba za rastom i razvojem osobnosti, a ne u funkciji otpora prema onome što je sada i ovdje prisutno.